Glumac splitskog HNK Pere Eranović ovih se dana našao u žiži javnosti nakon što je na društvenim mrežama one koji ne poštuju samoizolaciju prozvao “klošarima”. S popularnim umjetnikom koji ne miruje ni u karanteni razgovarali smo o izazovima današnjeg vremena, naravno poštujući socijalnu distancu.
Živimo u zahtjevnom vremenu, u kojem je svačija odgovornost čuvati sebe i druge. No ima i neodgovornih koje ste žestoko prozvali. Što je bio okidač vrlo emotivnom postu na Facebooku?
Neodgovornost i sebičnost. S jedne strane imam svijest o prestrašenim ljudima koji se ne snalaze u ovome svemu, o zdravstvenoj djelatnici koja, osim što se s kolegama ubija od posla, mora izmišljati načine kako zaštititi svoga dvanaestogodišnjeg srčanog bolesnika doma, o ljudima koji otkazuju i dječje sistematske preglede da bi ostali na sigurnom i time sačuvali sebe i okolinu. A s druge strane, o dijelu mojih sugrađana koji jašu na teorijama zavjere pa sve ovo doživljavaju vrlo neozbiljno, ispijaju pića po kojekakvim prostorima, ne shvaćajući da su u tom trenutku oni najslabija karika zbog koje cijeli lanac možemo baciti u smeće. Tako se dogodilo nešto što sam najmanje želio. Jednom objavom pogazio sam mir koji sam u korizmi pedantno gradio. Nisam taj status pisao za aplauze niti sam imao pravo očekivati da ću njime ikoga dozvati pameti. Svi koji me poznaju znaju da je takva retorika u javnom diskursu daleko od moga stila, ali i ja sam čovjek.
Osmisli ste i projekt “Ostani doma” uz video “Biblijske priče za malene u Velikom tjednu”. Odakle ta ideja?
Priču je inicirala Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela. Prateći naš projekt “Umjetnost u doba korone” poželjela je najmanjima, kojima ova karantena u emotivnom smislu najteže pada, ponuditi nešto jednostavno, sadržajno, korisno i, budući da je pred nama bio Uskrs, duhovno akcentirano. S druge strane, i moju policu krasi “Biblija za velike i male” koja na najjednostavniji mogući način servira Božju riječ. Tako nam je oboma bilo jasno u kojem smjeru treba ići.
Osim borbe za zdravlje, predstoji nam i borba za radna mjesta. Pribojavate li se za djelatnike u kulturi?
Naravno, ali ne samo za njih. Postpandemijsko razdoblje, povijest je pokazala, uvijek donosi makrogospodarska oštećenja koja postanu teško breme maloga čovjeka. To breme ćemo morati podnositi i mi kulturnjaci. Koliko ćemo si to olakšati, ovisi o međusobnoj solidarnosti, ali i o razumijevanju kolektivne požrtvovnosti.
Nedavno ste postali otac. Sjećam se, dok se održavala tiskovna konferencija u škveru na kojoj se najavljivao mjuzikl “Bambina”, vaša je supruga bila u rodilištu. Koliko vas je uloga oca promijenila?
Ispolirala me. Dijete mi je dalo onaj finiš potreban da s većom pažnjom i ljubavlju gledam na svijet oko sebe i Bogu hvala na tome. Uz suprugu i sina ovi izolacijski dani puno brže prolaze.
Osim što su u vaš život ušle bočice i pelene, u vremenu u kojem ne možemo u teatar pripremate recitacije za HNK Split?
Djelatnici našeg kazališta nisu prestali raditi. Videoprilozima iskazujemo zahvalnost publici na strpljenju koje će, nadam se, imati dok naša zgrada ponovno ne otvori svoja vrata. Lijepo je znati da si jednim Jesenjinom nekome popravio raspoloženje. A bit će toga još.
Osim što glumite, vi ste i glazbenik. Što je s vašim bendom?
Na čekanju je. Čujemo se, naravno, redovito. Naš novi album “Without Control” podigli smo na nekoliko glazbenih platformi tako da smo dostupni ljudima koji prate taj žanr. Neizmjerno sam ponosan na naše gitariste, braću Davora i Borisa koji su na prvim linijama obrane. Obojica su doktori pa im i ovom prilikom želim svu sreću u radu. Držite se, momci! Rokat ćemo mi opet!
U zadnje vrijeme odigrali ste u Splitu nekoliko izrazito zapaženih uloga: Nerona u “Britaniku” kojeg je u Galeriji Meštrović postavio Goran Golovko, u romantičnoj komediji “Lepurica” koju je režirao Mario Kovač jako ste se dobro snašli kao Hercegovac Brtjan, a u “Bambini” Kreše Dolenčića dobili ste glavnu ulogu, mladog inženjera brodogradnje. U koji je lik bilo najteže ući?
U “Lepurici” igram neopterećenog i zaigranog Hercegovca neizbrušenih manira i silovitog habitusa. On je romantik na svoj način, ne zna šutjeti, kad od dame čeka odgovor, on je požuri s: “Gukni!” On ne zna da se paran broj ruža nosi pokojnicima na groblje, ali će ih puna srca predati djevojci u koju je zaljubljen. Zahvalan sam Mariju Kovaču jer mi je dao prostor za kreativnost što sam itekako iskoristio. S druge strane, uloga Nerona u “Britaniku” zalogaj je koji je trebalo pripremati mnogo opreznije i sa znatno većim naporom. Neron je težak lik, kompleksnog psihološkog profila, spreman na sve ili ništa pa je to zahtijevalo i jednu vrstu dvomjesečne umne karantene. A “Bambina”? Sušta suprotnost crnilu i estetskim zločinima kojima nas prečesto gađaju s kazališnih dasaka! Užitak je biti dijelom priče u kojoj spojiš nekoliko strasti: glumu, pjesmu i ples. “Bambina” je ozbiljna priča o korupciji umotana u celofan romantike, sanjarenja i nade. Ima sretan kraj i to je ono što nam svima treba. Lik Tončija Šetka, svježe diplomiranog inženjera brodogradnje, ne odskače puno od onoga što i sam njegujem, pravdoljubivost i romantika. Dodao sam prstohvat šeprtljavosti kao osobni pečat predstavi koja je postala najpopularnija priča splitskog kazališnog repertoara dugo unatrag.
Obilježio vas je i autorski projekt “Priče iz Vukovara” posvećen Siniši Glavaševiću i herojima Domovinskog rata.
“Priče iz Vukovara” Sinišino su dijete koje sam i ja odgajao. Ponosan sam na tu monodramu i užitak mi je osjećati njen rast. Kada je ljudi nakon nekoliko godina dođu ponovno pogledati i primijete razliku, to mnogo govori, a s novim naraštajima dobiva onu patinu koja joj osigurava posebno mjesto u mome umjetničkom životu.
U srednjoj Zdravstvenoj školi u Splitu vodili ste dramsku sekciju, učenici su bili oduševljeni. Što vas je potaknulo na takav rad s mladima i kako je izbor pao baš na Zdravstvenu školu?
Tamo sam dvaput gostovao s “Pričama iz Vukovara”. Tako sam se upoznao s njihovim učenicima, a s radionicama sam počeo na poziv vjeroučiteljice Ive Ivković koja je tamo utemeljila dramsku sekciju. To je škola s opsežnim i zahtjevnim programom koji često oduzima vrijeme za druge aktivnosti pa je dramska sekcija bila izvrsna prilika da učenici porade i na oslobađanju svoje kreativnosti. Prva javna prezentacija izvedena je na Dan škole. Sve su sami osmislili, ja ih malo posložio i nasmijali su sve prisutne.
Hoće li nas ovaj virtualni život duhovno osiromašiti? Ili nam je resetiranje bilo potrebno, da sami sebe “posložimo”?
Ova karantena savršena je modifikacija onoga što bi korizma trebala biti: otuđenje od buke svijeta i posveta Bogu. U toj posveti počiva obitelj. Bio nam je potreban jedan mali COVID da nas potjera u kuće, da spoznamo prolaznost i ispraznost nagomilavanja materijalnog. Sada imamo vremena za sve: za molitvu, kontemplaciju, čitanje, stvaranje, razgovor, učenje. Ljudi, kada sve ovo prođe, budimo zaista slobodni. A virtualni svijet neka nam u razumnim granicama bude pomagalo da drugima uputimo poneku dobru misao.
Kako pobjeđujete strah prisutan u svima nama?
Na ovo mogu samo kao vjernik odgovoriti. Mene nije strah korone; prolazna je baš poput svijeta. Razmišljam što danas mogu otkinuti od sebe za svoju okolinu; za jedan osmijeh, za jednu malu radost pod nečijim krovom. U takvom ambijentu čovjek nema vremena za strah. Osim toga, imam Njega gore i svoje ostale oko sebe. Sasvim dovoljno.
tko je sad pak taj? nikad čuo za nj! valjda ni drugi nisu, pa se sad pokušava samoreklamirati. mogu reći, lukava metoda za samopromociju! no, svejedno će i dalje ostati puki anonimac….