Iako sam dugo čekao na to, sada kada se konačno pojavila, poželio sam da je nema jer je sve upropastila. Ili ipak nije bila stvar u njoj. Ne znam. Inače nikada ne dolazi na naše nastupe. Zadnji put slušala nas je u ovom istom pubu prije dvadesetak godina kada smo počinjali. Njoj je sve to bez veze. Smatra nas lokalnim tandrkalima. Pa, i nije daleko od istine. Ali voljeli smo svirati, usput nešto i zarađivali i tako je to trajalo. Prijateljica Zdenka teškom ju je mukom natjerala da danas dođu u pub u kojem sviramo. Navodno se Sara sažalila nad njom jer nema s kime ići van („svi su se poženili i sada trunu kod kuće“, bio je Zdenkin vapaj) pa je pristala. „Predložila sam joj nekoliko mjesta, no inzistirala je na pubu. Valjda misli da će, ako ljudi vide da poznaje svirače, dobiti na važnosti i konačno upoznati nekog dobrog frajera“, rekla mi je Sara dan uoči nastupa. „Drugim riječima, želiš mi reći da sutra dolaziš na našu svirku?“ skrivao sam zadovoljstvo. „No, no, nemoj se umisliti, radim to samo radi Zdenke.“ Kako je ulaz u pub bio bočno od podija na kojem smo svirali, hodajući prema svojem stolu prošle su kraj nas. Sara nam je samo kratko mahnula uz kiseli smiješak, a Zdenka nam je poslala pusu očito želeći pokazati svima da nas poznaje. Iako to Sari nikad nisam priznao, više puta sam razmišljao da je možda vrijeme da se ostavim sviranja. Prvo sam računao da ću prestati svirati kada se zaposlim, zatim nakon što se oženim, a konačna prijelomnica trebalo je biti rođenje sinčića Filipa. Razlozima za umirovljenje pridružila se i činjenica da još uvijek nismo uspjeli snimiti neku svoju stvar čime bismo postali pravi bend i prestali biti zabavljači. No, unatoč svemu tome nastavio sam svirati. Potajno sam se nadao da će netko drugi iz benda kome se, kao i meni, kasnonoćne svirke vikendom više gotovo nikako nisu uklapale u životni ritam, prvi najaviti umirovljenje, no nitko nije htio učiniti taj prvi korak. Očito je još uvijek postojalo nešto u tim našim svirkama što nismo nigdje drugdje pronalazili i to nas je valjda držalo. „Večeras sviramo samo za Saru, a?“ bocnuo me Dejan. Sarin dolazak bio je glavna tema razgovora kad smo postavljali već pomalo oljuštene zvučnike, kabele na pojedinim mjestima omotane izolir-trakom i ostalu opremu na malo uzvišenje koje je predstavljalo pozornicu, a čiji je parket bio već dobrano pohaban. „Možda nestane struje zato kaj ona dolazi“, zabrinuo se Đoni. „A kaj dok ti obožavateljice budu bacale grudnjake, kaj bu na to rekla?“ pridružio im se Slavek. „Lako za to“, pokušao sam šalom na vlastiti račun pokazati im da me njihova podbadanja ne dotiču, „bit će sretna jer će joj možda koji pristajati pa će konačno shvatiti da od mojih svirki ima neke koristi.“ Repertoar nam se tijekom godina sve više specijalizirao i gotovo smo svirali samo ono što smo voljeli. U prvoj godini kako smo počeli svirati po kojekakvim rupama morali smo slijediti ukus, tj. neukus, publike, no s vremenom smo se probili do malo manjih rupa u kojima prolazi rock koji smo voljeli. Možda je preuzetno reći da se s vremenom stvorila i neka vrsta naše publike, prije se vjerojatno radilo o tome da je ta publika voljela ono što smo svirali, a ne nas. Uostalom, rock glazbu baš i nisu imali gdje drugdje slušati uživo jer su gradom vladale cajke. Kako nam je u pauzama uvijek netko prilazio s nekim svojim pričama, pogotovo u odmaklo doba večeri kada je glavni sugovornik ustvari postajao alkohol, nisam uspio sa Sarom i Zdenkom puno ni pričati te večeri. Dečki su ih provocirali da zatraže glazbenu želju, no glatko su ih odbile. „Ne znate vi svirati te pjesme, dragi moji“, izbeljenog jezika rekla je Zdenka. „Možda koju i znaju, ali bolje da nam ih ne pokvare svojom izvedbom“, nadovezala se Sara i kucnula sa Zdenkom. Vidio sam da imaju na stolu nekoliko piva i da su se dobrano opustile. Zadnjih smo godina na nastupima čak i relativno malo pili. Ispočetka smo znali zapiti gotovo više negoli bi nam bila gaža. Nerijetko se nisam sjećao nekih svojih tobožnjih vokalnih bravura i melodramatskih koreografija koje su mi dečki iz benda prepričavali želeći da ih ponovim i na sljedećem nastupu, a ja sam ih uporno uvjeravao kako su neponovljivi jer su bili inspiracija trenutka. Dijelom je ustvari i bilo tako. Na različitim nastupima znale su me razoružati različite pjesme. Ponekad je to možda i bilo recipročno količini alkohola koja mi je kolala žilama, no kada nisam pio, radilo se očito o nečem drugom. „Je l’ baka i deda kaj javljaju, kak je Filip?“ ne znajući kako da zapodjenem razgovor s njom pitao sam Saru u jednoj poslijeponoćnoj pauzi, „meni ništ nisu javili, baš sam gledal mobitel.“ „Je, je, javila je baka još prije dva sata da je zaspal, brzo si se sjetil pitati“, bila je ironična. „No, pa nemre čovek razmišljati o detetu na nastupu“, uskočila je Zdenka i okrenula temu: „E, dečki, sjetila sam se ipak jedne pjesme koju bi nam mogli odsvirati…“ „Ne, ne, zaboravi“, rekli su dečki u šali, „nećemo vam kvariti omiljene pjesme.“ „No, mogli bi jednu, a?“ nadovezala se Sara. „Pa naše svirke su za tebe samo tandrkanje, zakaj onda hoćeš da oskvrnemo neku vašu pjesmu?“ rekao sam možda i pomalo preozbiljnim tonom. Kratko je nastao muk, a zatim je Sara uzvratila. „No, pa kaj se odmah duriš, malo vas zezamo.“ „Je, zezaš ti mene već deset godina, ali meni već odavno nije smiješno“, i dalje sam bio ozbiljan. Prisjetio sam se kada sam se jedno subotnje jutro vratio sa svirke, a Sara i Filip bili su budni. Bio je još beba. Dobio je temperaturu koja je, čini se, više smetala Sari nego njemu. „Baš tebe briga, odeš na te svoje svirke, a mi nek se borimo“, ustala je s kreveta i otišla u kupaonicu. „Dobro jutro i tebi. Kaj se događa, Filip je bolestan?“ osjetio sam da je vruć kad sam ga primio. Nije bilo odgovora iz kupaonice... „No, da sam znala da ste tak dobri, češće bi dolazila na vaše nastupe“, Sara me pomirljivim tonom vratila iz prisjećanja. Okrenuo sam se i otišao bez riječi prema pozornici. „Dečki, idemo, pauza je gotova“, pozvao sam ih iako je bilo još nešto predviđenih minuta za pauzu. Posljednjih godina ulogu alkohola na nastupima počela mi je preuzimati sama glazba koju smo izvodili. Postala je dovoljan opijum za napuštanje stvarnosti i odlazak u neku sferu u kojoj je sve jednostavnije. Dakako, toliko dugo koliko si u njoj, a to je bilo obično kratko zato što mi je trebalo prvo pola večeri da uopće uđem u tu sferu, a kad sam ušao, uskoro je slijedio fajrunt. Večeras mi glazba nikako nije uspijevala probiti stvarnosnu barijeru i odvesti me u drugi svijet. Krivio sam za to Saru, njezina prisutnost je sve pokvarila, mislio sam u sebi, ona je toliko stvarna da mi ne dopušta da napustim stvarnost i prepustim se glazbi. I dečki su primijetili da sam indisponiran pa su u dogovoreni repertoar ubacili nekoliko pjesama za koje su znali da me dižu, iako ih publika nije voljela. Kad je Dejan zasvirao prve taktove omiljene mi pjesme koju inače ne izvodimo, čak sam se naljutio. „Nemoj to, otkud sad to“, ljutito, ali diskretno pogledao sam ga da publika ne vidi. „Ajde, ajde, da te malo dignemo“, bio je odlučan. Slavek i Đoni su mi namignuli. Posljednji put izvodili smo tu pjesmu za moj rođendan prije nekoliko godina. Ugasili smo onih nekoliko reflektora koje smo imali i konobari su prema dogovoru ugasili svoje, ostalo je svijetliti tek nekoliko lampica da se ljudi ne sudaraju. Netko je bio upalio upaljač i stvorila se atmosfera kao na pravom koncertu, čemu je pridonio i naš nastup u koji sam dao svu svoju energiju i emocije. Sjećanje na taj nastup držalo me dugo godina, pogotovo u trenucima kada sam pomišljao da je možda vrijeme za oproštaj, a bilo ih je sve više. Sada se ponovno trebala dogoditi ta katarza. Preduvjeti su bili tu. Pub je bio dupkom pun, ekipa je bila dobro raspoložena. Dejan je ugasio našu rasvjetu i signalizirao konobaru da učini isto. Slavek je odsvirao početne rifove i netko je upalio upaljač, na što su se drugi nadovezali, doduše s mobitelima, no stvorena je slična atmosfera kao prije nekoliko godina. Pub je izgledao magično, a jednako je zvučao i instrumentalni uvod tijekom kojeg sam se pokušao prepustiti svemu tome i odraditi još jedan nezaboravan nastup. No, nije išlo. Nakon nekoliko nesigurnih stihova bacio sam mikrofon koji je zakrčao i izjurio van. Sara je izašla za mnom. Zagrlila me i pažljivo upitala. „Idemo doma?“ Klimnuo sam. Bila je to moja posljednja svirka. I čini se da Sara nije kriva za to.
Ono što te diže
Mario Kolar (Molve, 1981.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kroatistiku, slavistiku i bibliotekarstvo te doktorirao iz kroatistike. Osim znanstvenih studija, eseja i kritika, do sada je objavio i nekoliko kratkih priča u časopisima i zbornicima (Večernji list, Zarez, Kaj...). Objavio je i knjigu kritika Nuspojave čitanja (2014.), za koju je dobio nagrade „Julije Benešić“ i „Ivan vitez Trnski“, te znanstvenu studiju Između tradicije i subverzije: časopis Kaj i kajkavska postmoderna (2015.). Sa suprugom i kćeri živi u Koprivnici.
Komentara 1
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Mario, a gdje je priča?