Dobar dio autora koji svoj rad prezentiraju na Zagreb Book Festivalu koji se do 27. svibnja održava u MUO pisci su za djecu koji nose i najveći teret odgoja budućih konzumenata knjiga.
Tri dječje zvijezde, troje gostiju festivala, tri zemlje – Sanja Polak, Morten Dürr i Julia Donaldson iz Hrvatske, Danske i Britanije, iz prve ruke nam govore kakva osoba morate biti da biste pisali za djecu, ali i kakav tretman dječja književnost ima u zemljama u kojima žive i rade.
– Učiteljica sam i svi moji tekstovi i knjige nastali su kao poziv djece da pišem još jer su sve moje knjige već pročitali. S lakoćom tijekom pisanja preskočim granicu odraslosti i odem u svijet djetinjstva – kaže Sanja Polak najpopularnija naša dječja spisateljica i autorica lektirnog naslova “Dnevnik Pauline P.”. I njezin kolega iz Danske Morten Dürr počeo je pisati došavši u kontakt s djecom – kad je postao otac prije 16 godina.
– Očinstvo me ponukalo da razmišljam o vlastitom djetinjstvu, odgoju, svojim roditeljima. Iznenada su mi se vratile sve uspomene. I do sada sam napisao 56 knjiga. Uglavnom, da biste pisali za djecu, morate biti u komunikaciji s njima. Svaki mjesec posjećujem škole u Danskoj. Pišem i knjige koje na prvu izgledaju pogodnije za odrasle – poput “Zenobije” koju predstavljam u Zagrebu. Priča je to o sirijskoj djevojčici Amini koja se utapa nakon što brod kojim bježi od ratnih strahota doživi havariju. Kroz razgovor s djecom, spoznao sam da sa zanimanjem čitaju i cijene i vrlo ozbiljnu i tužnu knjigu poput ove.
Britanska literarna zvijezda Julia Donaldson, odlikovana i Ordenom Britanskog Carstva za književnost, čiji je “Grubzon” prodan u 17 milijuna primjeraka i preveden na 75 svjetskih jezika pa i hrvatski prijevod s kojim je, kaže, posebno zadovoljna, ne misli da je za dječju književnost potrebna posebna vrsta osobe.
– To je sve pisanje! Kad pišem, ne razmišljam o djeci, već o pisanju dobre priče – kaže spisateljica koja je u Zagreb stigla s ljetovanja na Krku kako bi predstavila i novu slikovnicu “Što je bubamara čula ovaj put”. Dodala je da joj je i žao što među piscima u pojedinim zemljama postoje predrasude prema dječjoj književnosti: – Najpoznatiji autori dječje književnosti su upravo iz Britanije. Kod nas se ona iznimno cijeni. Za ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Londonu, sve je bilo podređeno dječjoj književnosti. Popularne knjige za odrasle brže izlaze iz mode, a dječje traju.
O takvim vrstama predrasuda Sanja Polak ne razmišlja, već kaže:
– Djeca su najiskrenija i najbolja publika. Pišući za djecu, činimo vrijednu stvar. A tekst? Tekst dječje književnosti mora biti dostojan svakog djetinjstva. Sličnog je stava i Dürr, no on tu predrasudu ne osjeća među piscima već u društvu.
– Među piscima u Danskoj postoji opće uvažavanje dječje književnosti. Ona se zanemaruje u širem društvenom kontekstu. Ljudi djeci ne kupuju knjige. Kupuju im iPhone. Tu nije u pitanju predrasuda, već nedostatak interesa. Čak i naša nacionalna televizijska kuća zanemaruje dječju knjigu – kaže. U skladu s tim nameće se pitanje je li u takvom društvu moguće živjeti isključivo od pisanja dječjih romana?
– Sve teže. Kupuje se malo knjiga. I škole se okreću digitalnom materijalu. Ja živim od pisanja, e-knjiga i audioknjiga i od predavanja u školama. Naime, u Danskoj postoji izdašna kulturna potpora koju pisci dobivaju prema tome koliko njihovih knjiga kruži u knjižničnom sustavu. Bez te potpore gotovo bi svi pisci u Danskoj bankrotirali. Oslanjamo se na javno financiranje, a ne na tantijeme od stvarne prodaje knjiga – kaže Dürr, a Polak se nadovezuje na stanje u Hrvatskoj:
– Evo, imam san koji ni nakon 50. godine života nisam uspjela ostvariti. Da mogu, rado bih se bavila samo pisanjem za djecu, čitanjem djeci i razgovaranjem nakon pročitanog i od toga živjela. Možda jednom. Za sada, to nije baš tako jednostavno.
Kada su u pitanju primarne poruke koje knjigama žele prenijeti, kod Sanje to je apostrofiranje osnovnih životnih vrijednosti i snage karaktera.
– Moja poruka je: “Želim da sve bude veselo, lijepo i dobro. Prepoznajte, djeco, to u svakom novom danu” – kaže Polak, a Dürr nastavlja: – Knjiga služi i za zabavu, i za opuštanje, i za učenje o svijetu i o pismenosti. Kada govorimo o knjizi kao što je “Zenobia”, primarni je aspekt sposobnost da dijete u njoj prepoznaje vlastite emocije i postaje empatična osoba. Moj osnovni cilj nije poslati određenu poruku, želim djecu naučiti da razmišljaju i dublje osjećaju svijet oko sebe. U kontekstu rapidnog razvoja digitalnih platformi, zanima nas čitaju li djeca manje nego prije?
– Mnogi govore o tome kako djeca sve manje čitaju zbog razvoja digitalnih medija. Nisam sigurna je li to baš tako. Uz dobrog učitelja i osviještenog roditelja svako dijete može čitati dovoljno. Nije važno čita li na ekranu ili papiru. Važno je da čita, razumije pročitano i gradi mišljenje – kaže Polak.
– Digitalni svijet jest mnoge odvratio od čitanja. Knjiga je postala neka vrsta kulturne niše, ali papir neće nestati. Isto tako pisci ne bi trebali transformirati svoje knjige, recimo, u videoigre. No, njihovo pisanje treba postati dostupno djeci u obliku audio i e-knjiga – kaže Dürr. Po Donaldson pak digitalizacija nije napravila neku veliku štetu jer, kaže, djeca vole i uvijek će voljeti samostalno listati stranice od papira.
