Glumica i predavačica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Dubravka Crnojević-Carić u romanu "Glumica", koji je podnaslovila Penelopinim zapisima, otvoreno kaže da je svoju treću knjigu pisala godinama. Ili, preciznije rečeno, desetak godina. I tako je potencijalnog čitatelja dovela u osjetljivu situaciju u kojoj on pokušava odgonetnuti o kojim se stvarnim likovima iz glumičina i profesoričina života radi. A da bi to mogao, naravno, mora ponešto znati o njenu privatnom životu, a ako ne zna, onda se mora raspitati kod nekoga. Autorica tako čitateljima nameće dilemu procjenjivanja je li "Glumica" samo roman, kako to tvrdi urednik knjige Branko Čegec, ili ipak neka postmodernistička publicistička vrsta u ovome slučaju podosta zgusnutog proznog pisma. Pisma koje nekoga može podsjetiti i na uspješne autobiografske zapise Mani Gotovac koji su naišli na izvrstan odjek publike, iako ih i sam izdavač katkad tretira kao roman, a katkad kao publicistiku.
I knjiga "Glumica" Dubravke Crnojević-Carić ima elemente eseja, konciznih dnevničkih zapisa, poezije u prozi i kratke priče, a jasno je da je prvenstveno riječ o snažnoj autobiografskoj prozi koja prije podsjeća na cijenjene proze Irene Vrkljan nego na bestselere Mani Gotovac. Ogoljivanje privatnog života i elementarnih osjećaja (gubitak najbližih, nadomjesne ljubavi, seksualne opsesije, majčinstvo, profesionalni lomovi...) uvijek su bili zahvalna tema za literarnu obradu. Pokazuje se to i u "Glumici", knjizi koja se može čitati i kao ispovjedni brevijar sudbine koja još nije završila, ali i kao fikcija o jednom vremenu koje ženu i dalje tretira u strogo patrijarhalnom slogu, bez obzira na pomodne natruhe suvremenosti koje podriva ekonomska i kriza morala. Sigurno je da će se mnogi prepoznati u ovom romanu s ključem koji je Penelopa otvoreno ponudila na uvid svim svojim Odisejima.
