Rijetko se dogodi da jedna osoba glumi u pet filmova od devet njih u konkurenciji jednog filmskog festivala. E, pa to je na jednom Pula Film Festivalu pošlo za rukom Kseniji Marinković – glumici iza koje je više od 70 kazališnih, 50 filmskih i 20 televizijskih uloga, koja ne prestaje raditi i kojoj opravdano tepaju da je vodeća glumica naše kulture.
No kada je pitate kako je biti u koži osobe koja nosi tako važan naslov, progovara prizemljena žena kojoj slava baš nikada nije radila o glavi, pa kroz smijeh kaže: "Ustaneš, doručkuješ, radiš, vraćaš se kući, pospremaš, plaćaš račune. Dosta glamurozno."
Zadnje što smo s vama gledali je vrlo aktualan art film mladih filmaša Dušana Zorića i Matije Gluščevića "Jeste li vidjeli ovu ženu?" u kojem glumite tri lika sredovječne žene koja je ispala iz fokusa društva, ali i same sebe. Jesmo li i pak mi kao društvo ispali iz fokusa ljudskosti?
Ne znam, jer blagoslovljena sam da živim s ljudima koji još uvijek posjeduju empatiju. Odnosno, naše umjetničko zanimanje takvo je da mu je u fokusu ljudskost – sve ono što mislimo da nestaje mi kroz naš posao pokušavamo afirmirati jer uz tu osnovnu ljudskost, sućut i promišljanje svijeta oko sebe i zdravije se razvija društvo i ljudi su bolji. Što se tiče filma koji spominjete, on je izuzetno art i dok smo ga snimali, zvali smo ga eksperimentalni egzistencijalistički film s elementima fantazije – skraćeno EEFEF. Šalili smo se da ćemo jako dobro proći ako ga itko pogleda, no kako je sniman pet godina pretvorio se u ozbiljno istraživanje nestandardnih načina rješavanja ili prikazivanja nekog problema. Divim se tim mladim ljudima otvorena uma i činjenici da su se uopće zainteresirali za takvu jednu žensku priču. Očito su oko sebe vidjeli potrebu za njom jer rekli su da su, snimajući taj film, mislili na svoje majke, odnosno na sve žene koje postaju nevidljive nakon nekih godina, osim ako nisu Angela Merkel ili prva dama Amerike. Žene kad odrade funkciju majke kao da više nisu nikome važne. Uglavnom, film je i u konkurenciji ovogodišnjeg Pula Film Festivala kao manjinska koprodukcija, a uz njega na festivalu imam i film redateljice Teone Mitevske "Najsretniji čovjek na svijetu" koji smo snimali u Skoplju i Sarajevu prije dvije godine. Oba filma bila su i na festivalu u Veneciji.
Vaši kći i sin su odrasli ljudi, dakle 'odradili' ste funkciju majke. Jeste li i osobno osjetili tu krizu sredovječnosti i nevidljivosti?
Ja sam osjetila krizu samo kada su se odselili jer kad ostaneš sam, a cijelo vrijeme si živio s djecom, odjednom se nađeš u nebranom grožđu i potreban ti je reset. Neko vrijeme sam tugovala, a onda sam se nastavila baviti stvarima koje me zanimaju. Morala sam ih doslovno otpustiti jer znaš da je to za njih dobro, da moraju imati svoj život i da je dobro da ga počnu živjeti što mlađi. Shvatila sam, dakle, da je moj posao da pomognem kad mogu, ali da moram nastaviti dalje živjeti svoj život. Što se tiče nevidljivosti u društvu, nju nisam osjetila jer svaki čovjek koji je zabavljen nečim i ima svoje interese ne mora uopće razmišljati o tome vidi li ga netko ili ne vidi jer on radi ono što ga zanima i to ga čini ispunjenim.
Film ste snimili bez honorara. Rijetki ste koji danas na to pristaju?
Kad smo počeli snimati, oni su bili studenti, a kako i inače dosta pomažem studentima, nisam mogla ne pomoći i njima. K tome strašno mi se svidio scenarij prve priče filma čiji je glavni lik žena koja prodaje usisavače i koja na kraju sjedne i jednostavno nestane. To mi je bilo predivno. U biti, čak sam i dobila simboličan honorar što je potpuno nevažno jer bilo mi je jako zanimljivo i na kraju je taj film ispao jedan od mojih dosadašnjih težih i zanimljivijih zadataka. To nikako nije zanemarivo.
Zašto se kod nas filmovi i dalje dijele na muške i ženske?
Mislim da će to biti slučaj samo još jedno kratko vrijeme. Dugo vremena žene na filmu i na televiziji nisu imale svoj jak i snažan glas kakav imaju danas. Bilo je to muško društvo u kojem je pojavljivanje žene bila iznimka, a ne pravilo. Sad traje borba oko rodne ravnopravnosti koja je nužna jer puno je sposobnih žena koje ne mogu doći do pozicija jer se one automatizmom daju muškarcima. U skladu s tom borbom, čini mi se da se dogodilo baš to da kada film rade žene on postaje izrazito ženski i obrnuto. Ja kao gledateljica želim vidjeti u filmu i punokrvne muškarce i punokrvne žene, bez podjela, i mislim da će do toga uskoro doći.
Osjetili ste i kako je režirati. Režirali ste kazališnu predstavu "Tvorničke postavke". Je li lakše glumiti ili režirati?
Nema tu teže ili lakše. Ja sam odmalena u kazalištu, meni je kazalište dom i htjela sam vidjeti kako je režirati, pa sam "a propos" te rodne ravnopravnosti zamolila svoju prijateljicu Marinu Vujičić da nađe muškog pisca, pa je s Ivicom Ivaniševićem napisala taj komad kojem je baza borba spolova i borba mentaliteta. Htjela sam da se svako lice punokrvno može braniti i da i muškarci i žene imaju što igrati. Shvatila sam da je meni kao glumici biti redateljica bilo relativno lagano, ali to je i predstava za kazalište koje putuje pa mu treba malo scenografije, gotovo nikakva kostimografija, dakle ništa veliko, a to je i bio moj kapacitet u tom trenutku. Nisam imala nikakvu veću ambiciju i ispalo je dobro, predstava je odigrana već 50 puta i putuje dalje. Glumci su odlični, uživala sam gledajući ih, a najveće iznenađenje kao redateljici bilo mi je to da im ja nakon užitka nastajanja predstave, kad je ona bila gotova, više nisam bila potrebna. Kao glumac nastavljaš živjeti s predstavom uvijek iznova, kao redatelj ne.
Biste li se okušali u pisanju scenarija?
Zasad ne, iako, sve što gledamo u svijetu, na političkoj sceni i u bilo kojem segmentu u medijima svaki dan, sve je kao da gledamo začudan reality show i čovjek može samo prepisati djelić toga i evo ti scenarija i za film i za kazalište.
Ima li uloge s kojom se niste ili ne biste uhvatili ukoštac?
Nema. No, kako sam starija, više me ne zanimaju bilo kakve uloge jer više ništa ne moram. Sad je pitanje samo hoću li.
Kako se dovedete u situaciju potpunog ulaska u lik?
Na akademiji se uče tehnike kojima se to postiže, a koje se razvijaju i grade doživotno. Pri tome je bitna i okolina u kojoj glumite. Sve se može. Nekad se doduše stvari rješavaju i intuitivno pa se rasplačeš mehanički ili zato što si i privatno nesretan, a nekad su potrebne velike pripreme.
Na ADU ste asistentica Krešimiru Dolenčiću. Što je najvažnije što želite naučiti svoje studente?
Da nemaju predrasuda, da se dobro teoretski pripremaju za svaki projekt, da budu otvorena uma i da bez obzira na situaciju oko njih probaju napraviti svoju ulogu – svoj dio posla. Govorim im kako će sretati svakojake ljude, redatelje koji znaju raditi s glumcima, ali i one koji to ne znaju, pa i neke koji se bave samo filozofijom, a da je na njima da to sve prevedu u glumački jezik.
Je li na kraju gluma doista kruh sa sedam kora?
Je. Iako, velika sreća ljudi koji se bave umjetnošću je to da vole svoj posao pa ga ne shvaćaju kao posao nego kao priliku da se ostvare. U tom smislu nam ovaj posao nije težak. No teško je to što si kao glumac stalno u situaciji da tebe biraju, da si stalno na tržištu, da ne postoji minuli rad i da možeš dobiti 700 nagrada, a da te poslije njih više nikada nitko ne angažira. To je rizik tog posla.
Vaš sin Kosta Kai je programer, ali kći Korana je glumica. Jeste li je probali odgovoriti od toga?
Jesam, ali rekla je da ona to želi i mora i mogla sam joj samo poželjeti sreću. Upravo ima diplomski iz govora, ide na audicije i psihički je spremna za ono što je čeka.
Imaju li danas mladi manje iluzija od vaše generacije?
Da, to sam primijetila radeći sa studentima. Oni znaju u kakvom svijetu žive i zadnje što sam im rekla vezano uz budućnost je "snalazite se kako znate". Iako, iluzije u glumi se ne gube lako, kad to jednom zavoliš, voliš je zauvijek. Samo činjenica je da se moraju naoružati upornošću, a u svemu treba i malo sreće.
Kazališno vas je kao mladu odgojio ZKM, a revolucionizirao redatelj Paolo Magelli.
Apsolutno. Imala sam 21 godinu, a on je došao prvi put u Zagreb režirati predstavu "Ludi dani" i donio potpuno nov pristup i strast na scenu. Magelli toliko maštovito postavlja situaciju da odmah imaš osjećaj da si se našao u nekom drugom svijetu. Oduševila sam se njegovim načinom rada.
Prvi dugometražni film snimili ste davne 1989., bio je to horor "Krvopijci". U poplavi odlično produciranih vampirskih filmova, on danas izgleda smiješno.
Ja ga pamtim po tolikoj tremi da je uopće bilo dobro da sam znala gdje je kamera. Trudila sam se obaviti sve što su mi rekli, a fascinacija time da glumim u filmu – pojela je sve. Ja se uopće ne sjećam tog filma, sjećam se samo da sam snimala prvi film. Što sam točno radila, vidjela sam tek kasnije. Gledala sam ga opet prije desetak godina i sladak je, kao film za djecu, ali je to ipak žanrovski film od prije skoro 35 godina.
Koji vam je vaš film najdraži?
Još ga nemam, možda ću to znati reći za 20 godina kada budem imala dovoljno mira da ih sve odgledam i vidim što mi je najdraže. A što se tiče najdražih filmova općenito, za to bi nam trebala cijela stranica jer imam ih barem 80 koji je svaki u jednom trenutku za mene bio otkriće. Inače, kad je počela pandemija, uplatila sam Netflix i počela gledati samo ono snimano od 2016. godine naovamo da budem u tijeku i zaljubila sam se u serije. Tako sam se zaljubila u "Krunu", u "Nasljeđe", u "Bijeli lotos", u "Suđenje čikaškoj sedmorici"...
Dugo ste čekali prvu Zlatnu arenu, do 2010. za ulogu u filmu "Neka ostane među nama" Rajka Grlića. Pred nama je novo izdanje tog festivala pa me zanima kakva je danas doista njegova važnost, snaga i domet?
Nisam čekala Arenu, sama je došla! Šalu na stranu, ja Pulu vidim kao festival hrvatskog filma i manjinske koprodukcije i čini mi se da je izvrsna. Prema tom festivalu imam određeni sentiment i Pula je za mene Pula.
"Kralja Leara" u teatru Ulysses igrate već 23 godine. U čemu je kvaka silne trajnosti i bezvremenosti Shakespearea?
"Kralj Lear" je ono što danas gledamo u suvremenoj hit seriji "Nasljeđe". Drugim riječima, kvaka su vječne teme u kojima se isprepliću politika, moć, vlast, ljubav, pohlepa, ljubomora... Shakespeare nudi cijeli paket, a svatko može njegove likove tumačiti na drugačiji način i veliki je izazov raditi ga. Uvijek je zanimljiv i aktualan, baš kao i grčke tragedije. To su toliko jaki tekstovi da ih u svakom trenutku možeš prevesti u suvremenost ili ih sa sviješću o današnjici izvoditi kao da se zbivaju u prošlosti. Najbolja literatura.
Je li teže igrati Shakespearea ili Krležu?
Krleža je prije svega govor, govor i govor, i teško ga je postaviti a da se ne zafrkneš u konceptu na koji način ćeš ga smjestiti u današnje vrijeme. On je jako izazovan, a zavodljiv je beskrajno. Govoriti Krležine rečenice je kao da učiš voziti skijati slalom. Za redatelje je pak izazov kako Krležu uopće kontekstualizirati i postaviti, a da s tim svojim velikim rečenicama ljudima bude zanimljiv. Ja obožavam Krležu i čini mi se da se on i Shakespeare ni po čemu ne bore. Svaki je na svoj način težak i svaki na svoj način predivan.
Godinama ste oduševljavali televizijsku publiku u seriji "Odmori se, zaslužio si". Po čemu pamtite doajene s kojima ste dijelili taj posao, a koji su nas napustili?
Neki dan sam baš vidjela fotografiju s tog seta na kojoj smo Ivo Gregurević, Vera Zima, Čedo Martinić i ja, dakle jedino sam ja od njih još živa. Igrati sa svima njima bio je veliki užitak. To su sve od reda bili verzirani profesionalci kod kojih nije bilo suvišnih priča. Sve zanimljive osobnosti, vrlo duhoviti ljudi, predivni.
Je li vam ikad slava radila o glavi?
Nikada se nisam doživljavala slavnom. Nikad nisam ni shvatila čemu bi ta slava trebala služiti, ispala sam iz nekog drugog modela. Uvijek sam mislila da biti glumicom znači ljudima koji te gledaju prenositi misli, poruke i emocije nekih drugih velikih ljudi. Da si ti filtar kroz koji to sve prolazi. Doduše, uvijek mi je bilo drago kad bi me ljudi prepoznali, ali slavom kao pojmom nikada se nisam bavila.
Predsjednica ste Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Koja vam je misija na toj poziciji?
Ima ih nekoliko, jedna je da se sva autorska i izvođačka prava dovedu na europsku razinu i usklade s europskim propisima, odnosno da se svima osiguraju prava koja im po raznim ugovorima pripadaju. Oko toga je prava borba. Druga misija je da se naprave adekvatni cjenici za kulturne djelatnike. Naime, kultura postoji jer ona je identitet jednog naroda i smisao njezina očuvanja je ono zašto mi postojimo i zašto je nastojimo održati zanimljivom i živom.
Niste dobili priliku da se okušate u inozemstvu?
Nisam, ili možda jesam, a ja je nisam prepoznala jer to nikada nisam ni željela. Nikad me nije to interesiralo. To je opet pitanje slave, jer za to da želiš da te gleda cijeli svijet opet trebaš imati malo više ega i samopouzdanja, a ja to nisam imala. Meni je bilo dobro tu gdje jesam, od početka sam imala plaću i mogla živjeti, a sve ostalo sam shvaćala kao sreću i bonus.
Odrasli ste u Virovitici i počeli glumiti u tamošnjem kazalištu. Što vas je uopće privuklo glumi?
Prvi put u kazalište otišla sam sama jer nalazilo se na mojem putu od kuće do škole. Došla sam s prijateljicom i upisale smo se u dramsku. Počela sam glumiti s osam godina i strašno mi se sviđala ta suradnja ljudi na predstavi, svidio mi se taj svijet i na sceni sam se osjećala sretnom. Roditelji su na to gledali kao na još jednu moju aktivnost i samo pitali "hoću li ja to sve stići?" Stigla sam, zaljubila se i ostala.
Odrasli ste u velikoj obitelji, što ste baštinili od nje?
Mama je imala šest sestara i dva brata, plus žene i muževi, plus mi djeca... ljeta smo provodili na selu. Od njih sam ponijela osjećaj da si u nekoj velikoj ekipi u kojoj se svi dobro osjećaju, a to mi je danas kazalište. Bilo nam je jednostavno lijepo, i sa svim srećama i nesrećama, i s lomljenjima nogu, i gađanjem kamenjem, i s padanjem s prvog kata balkona neizgrađene kuće, padovima s bicikla... Nedavno smo se baš zezali na temu "tko zna kakvog je okusa zemlja?" – ja znam, a znam i kakvog je okusa kamen i pijesak i trava, kako je trčati bos po dvorištu... Dakle, ponijela sam uglavnom veselje i osjećaj slobode.
U Zagreb dolazite u vrijeme novog vala, jeste bili jedna od onih koja je visjela u Zvečki?
Visjela sam gdje god sam stigla, i po Zvečki i po Kulušiću i po Lapu i po kazalištima, naravno sve ovisno o tome koliko sam imala novca jer živjela sam u studentskom domu. Sve me zanimalo, a Zagreb je isijavao kreativu. Mogla bih reći da Zagreb danas nije centar svijeta, a tada je doista izgledao tako.
Često igrate u filmovima koji govore o ljudima traumatiziranim zbivanjima u Domovinskom ratu i pokušajima normalizacije odnosa Hrvata i Srba. Čini se da umjetnici taj problem tretiraju zrelije nego političari?
To je na neki način i naš poziv jer bavimo se i refleksijom i autorefleksijom i time da promišljamo svijet oko sebe. Stvari koje su se dogodile donijele su ozbiljne rane koje će još dugo trajati i njihovo zalječenje ne ovisi o dnevnoj politici, već o odluci da se počne voditi drugačiji život.
Društveno i političko stanje u svijetu u najmanju ruku nije dobro. Čime se treba suprotstaviti galopirajućem radikalizmu i klerikalizmu koji se nadvija i nad Europom?
Razgovorom i razumijevanjem. Treba spustiti lopte jer to da se za dnevnopolitičke svrhe razapinje sve i svakoga i to da svatko sebi dopušta da je sudac onome drugome, ta vrsta netolerancije i pumpanja mržnje i isključivosti neće nas nikamo dovesti.
Živcira li vas to što smo kao društvo tihi, apatični čak i sada kada nas gađa ova velika recesija?
Ne ide mi na živce, ali čini mi se da ljudi nisu svjesni svojih prava. Čini mi se da nam svima treba građanski/politički odgoj. Trebalo bi ozbiljnije poraditi na tesanju kritičkog mišljenja, ako ne na nama starijima, a onda na mladima koji danas više ne vjeruju u društvo i u zajednicu, a to je šteta.
S tako golemim glumačkim iskustvom, vi znate nestane li ikad trema od izlaska na pozornicu, dolaska na audiciju i stupanja pred kameru?
Nikada. To je sastavni dio mene, doduše djeluje na tlak. Jednom prilikom sam nosila holter i ispalo je da mi tlak najviše skoči kad izađem na scenu i ostane takav sve dok s nje ne siđem. Nema tu pomoći.
To je taj đir...Dotičnica, Šerbedžija,Udovički, Krivokapić....