Već me je u više navrata urednik Tomislav Sabljak podsjećao kako bi bilo dobro da mu dadem priču za subotnji broj «Večernjeg lista». Vjerujem da je to činio iz dva razloga. Prvo, zacijelo mu je trebao neki malo stariji pisac koji će biti protuteža svoj onoj mlađariji što šalje svoje tekstove na taj natječaj. Drugo, ja sam na natječaju već više puta sudjelovao, pa je Sabljak svakako zaključio da mene takva suradnja veseli.
I, tu se nije prevario, ja doista volim pisati za novine, a osobito za «Večernji list». Ali, nevolja je ovaj put bila u tome što nisam imao baš nikakvu ideju za priču. Tako sam se našao u nezavidnoj situaciji. S jedne strane, Sabljaku sam bio obećao tekst, a s druge strane, držao sam da i inače moram povremeno pisati kratke priče, kako ne bih izašao iz forme. A nisam imao baš ništa čime bih mogao udovoljiti toj potrebi, svojoj i tuđoj.
Pri tome, bio sam svjestan da je moja pripovjedna vještina općenito prilično skučena: nisam ja od onih pisaca – sretnika kojima sam uvijek zavidio – koji mogu napraviti priču od čega god hoćeš, i još da se ta priča čita s uživanjem. Ja imam malo tema i malo literarnih tehnologija, pa ako ne nađem građu po svojoj mjeri, onda ništa i ne mogu reći. Taj moj neveliki repertoar sastoji se od dvije grane: jedno je krimić, a drugo fantastika.
A u času dok, evo, pokušavam napisati nešto za «Večernjak», ne pada mi na um nikakav dobar kriminalistički zaplet, a uz to me još sputava i činjenica da sam prije koju godinu na natječaj poslao priču Ugovor s Viragom, koja je bila krimić i prilično je dobro prošla. Isto mi tako ne pada na pamet ni išta fantastično, a prisjećam se da sam i taj dio svojega repertoara iscrpio onda kad sam – doduše, prije dosta godina – u «Večernjaku» objavio priču Što da se radi s Krležom.
Što mi, dakle, ostaje u ovome trenutku, ako želim održati riječ zadanu Sabljaku i ako želim sebi priuštiti zadovoljstvo da vidim svoj tekst otisnut u tako respektabilnoj nakladi kao što je «Večernjakova»?
Ne ostaje mi ništa drugo nego da se okrenem trećoj od ladica u koje svrstavam svoje književne pokušaje. U njoj se nalaze oni tekstovi – priče, romani i drugo – koji govore o književnosti i o njezinim problemima. Doista, kad se osvrnem za sobom, vidim da sam toj temi posvetio priličan broj knjiga. Neću o tim knjigama sad govoriti, nego ću tek spomenuti naslove nekih od njih, jer se već po tim naslovima sve vidi: Nevidljivo pismo, Škola pisanja, Literarna sekcija… A našlo bi se vjerojatno još ponešto. Pomislio sam, dakle, da bih mogao iskoristiti iskustvo što sam ga stekao pišući te tekstove, te ga primijeniti na priču za «Večernjakov» natječaj.
Činilo mi se da već vidim i kako bi to trebalo učiniti. U središtu priče morao bi biti sam «Večernjakov» natječaj. Postoji on već više od pedeset godina, ponudio je čitateljima nekoliko stotina priča, a mnoge od njih ne bi nikad bile ni napisane da natječaja nije bilo. Nagrade su dobivali i priznati pisci i početnici, bilo je tu svakojakih iznenađenja, bilo je promašaja i pogodaka, bilo je, ukratko, svega što je potrebno za dobru fabulu. Zašto dakle ne bih – tako sam pomislio – najprije opisao kako neki pisac šalje tekst uredništvu, a potom pratio sudbinu toga teksta u očima svakoga od članova žirija i u završnoj raspravi prilikom odlučivanja o nagradama? Zagrijao sam se za tu ideju.
Ali, onda sam uvidio da ona traži mnogo više prostora nego što ga «Večernjakova» subotnja stranica može dati. Jer, takav zaplet može imati smisla i opravdanja samo ako se tema iscrpi do kraja, ako se, dakle, progovori o svim njezinim aspektima. A to bi tražilo da se napiše roman, ili barem pripovijetka, dok u obliku kratke priče ta građa ne bi značila ništa. Morao sam odustati od toga nacrta.
To sam učinio iznimno teška srca, i to iz dva razloga. U jednu ruku, ja sam i dalje mislio da bi napisati priču o «Večernjakovu» natječaju zapravo bilo odlična stvar. U drugu ruku, već samo bio nanizao i priličnu količinu bilježaka o onome što sam kanio pisati. Zapravo, sve ovo što sam vam do sada ovdje podastro nije drugo nego te bilješke, te misli, te slutnje i nagađanja do kojih sam – pripremajući se za pisanje – uspio doći. Vrtio sam sve to po rukama i pitao se što da radim.
Onda sam se sjetio da pogledam koliko toga zapravo ima. I ustanovio sam da sam – sve neobavezno bilješkareći – već napisao nekih sedamdesetak redaka. A «Večernjakov» format traži da tih redaka bude oko stotinu i pedeset. To je praktički značilo da sam ja – i ne znajući da to radim – već napisao polovicu priče. Pa ako je tako, zašto da onda ne napišem i drugu polovicu?
U prvi mah to me je zapljusnulo poletom, ali sam se onda stao pitati čime da tu drugu polovicu ispunim. Trebalo mi je još osamdesetak redaka, a nisam znao odakle da ih uzmem, iz kojega prsta da ih isisam.
Sjedio sam nad praznim papirom i grickao olovku, jer sve je tek bilo u fazi bilježaka, nisam još bio ni stigao do računala. I, sve više mi se činilo da će na tome i ostati, jer nikad neću smisliti drugu polovicu priče, koliko god da mi se privlačnom – pa čak i originalnom – učinila ideja da bilješke iskoristim kao glavni tekst.
A onda sam se sjetio da je originalnost posljednja stvar koja se danas od književnosti traži. Obratno, očekuje se od svakoga teksta da govori o drugim tekstovima, da stupa s njima u dijalog, da s njima ostvari intertekstualnu vezu. Time on onda problematizira i sam čin nastanka književnoga djela, te pokazuje kako to djelo zapravo i nije djelo, nego je samo tekst, koji nastaje u skladu sa zakonitostima nastanka svih tekstova, književnih i neknjiževnih. Ta njegova tekstualnost – i ta njegova problematičnost – ono je najzanimljivije što se u književnom tekstu može naći. Barem tako tvrde stručnjaci.
Pa sam pomislio: ako je tako, zašto da onda u drugom dijelu svoje priče ne pišem o tome kako mi je teško – kako mi je, zapravo, nemoguće – da tu priču dovršim? Od toga će biti znatne koristi: dobit ću potreban broj redaka, a uz to ću stvoriti nešto čega do sada u hrvatskoj književnosti nije bilo. Napisat ću priču koja opisuje svoj vlastiti nastanak, a glavna tema te priče bit će poteškoće koje se pri tome javljaju. A time ću – uz nešto sreće – kazati ponešto i o procesu nastanka književnoga teksta općenito. Ako ništa drugo, barem ću ići ukorak s onim što se danas od književnosti traži i što se u njoj osobito cijeni. Nastavio sam, dakle, nizati misli o vlastitoj priči, opisivati dvojbe u vezi s njom, pratiti njezin rast i razvoj. I, to je ovo što upravo čitate.
I, što pomalo ide svome kraju, ako je cijeniti po količini teksta, to jest ako moj kompjutor dobro broji retke.
A njihov broj mi kaže da nedostaje još sasvim malo, pa da dobijem potrebnu duljinu. Činjenica pak da se već vidi kraj, ispunjava me veseljem i daje mi sve više hrabrosti. Sad mi se nekako čini da sam dobro izabrao ton svoje priče, da ona može primiti u sebe što god zaželim i da će sve što u nju stavim dobiti i nekakav novi smisao. Kao što zaljubljenu čovjeku sve što vidi i čuje govori o ljubavi, tako i ja imam osjećaj da sve što se događa – bilo sa mnom, bilo s mojim tekstom – govori u prilog toj priči.
Pa mi se tako čini da je dobro i to što joj ipak nedostaje još nekoliko redaka, pa tu prazninu moram nečim ispuniti. A isto tako mi se čini da sam se dobro sjetio čime ću je ispuniti: pozvat ću se na literarni autoritet i ujedno priznati čemu je moja priča nalik, te ću tako opet postići dvije svrhe odjednom.
Prvo, spriječit ću da me itko nazove plagijatorom, i drugo, time ću uspostaviti cijeli niz novih značenja. Moj će tekst postati palimpsest, kao što se danas tvrdi da se u književnosti uvijek i mora dogoditi.
Evo, dakle: kad sam većinu ovoga već bio napisao – kad sam imao otprilike stotinu i dvadeset redaka – sjetio sam se da sam nekada davno čitao jednu pjesmu Lopea de Vege koja se zove Sonet o sonetu, a u njoj nema ničega drugog, nego se samo – iz stiha u stih – opisuje nastanak toga istog soneta. Sjetio sam se također da me je to u mladosti silno impresioniralo, i uvidio da mi je taj dojam ostao za sav život.
Ta me je misao – misao da u književnosti ipak ima nečega trajnog, pa makar samo na razini individualnoga iskustva – toliko oduševila, da sam pomislio kako bih svoju priču mogao završiti tako da u cjelini citiram taj sonet španjolskoga pjesnika u hrvatskom prijevodu. Ali, onda sam vidio da nemam više mjesta: napunio se potreban broj redaka. Gotovo je.
Autor ovog eseja je potpuno u pravu: ovo nije kratka priča, ovaj je uradak objavljen samo milošću onoga koji uređuje portal Večernjaka, tko zna zašto. Zapravo je ovaj tekst uvreda ozbiljnim mladim ambicioznim autoricama i autorima, "mlađariji" kako ih Pavličić posprdno zove, a koji su se itekako potrudili oko svojih priča. Ovo baljezganje i bezlično "neznamnijaštobivišesamsasobomuovim godinama" piskaranje tek da se nešto napiše jer, eto, zamolili su me, to je komotno moglo i ostati u onoj trećoj ladici. Ovo je jedno veliko - ništa.