Stavi sol i papar ispred mene – riječi su izlazile sporo iz Ankina grla, s pauzama za udisaj. Provlačila je škampe među prstima, svaki je barem kratko dotaknula. Sjeckala je peršin, svaka grančica u vezici bila je na svom mjestu, nožem je rezala biljku dok se nije pretvorila u hrpu.
– Ubaci ih u lonac – jedva je progovarala od boli, ali uspjela je vratiti hladnu boju glasa što se izgubila dok je boravila u sinovu stanu. Na trenutak je bila opet kuharica, žena koja zna što treba uraditi s namirnicama s tržnice.
− Pazi da svaki okreneš nakon što uliješ vodu – ljuljala se na mjestu, ali pokreti su bili odmjereni.
Lucija bi nekad od intonacije svekrvina glasa okretala očima, ali danas je samo uzela žlicu i miješala hranu u posudi. Okretala je rakove polako, baš onako kako treba. Razgovori između dvije žene završavali su brzo, ali s vremenom su riječi prestale imati značenje. Rijetko je činila stvari ispravno: bila je loša majka i supruga.
***
Sunce je osvijetlilo tanjure na stolu u blagovaonici, obitelj je ručala za stolom i okupirala se čišćenjem repova duguljastih rakova. Miris škampa ispunio je prostoriju, a vonj lijekova i nemoći pao je u drugi plan.
Lucija je slagala tanjure u perilicu za suđe, u mislima je posložila raspored za tjedan. Radila je puno, sljedeći tjedan očekivala je sastanak nadzornog odbora, čega se grozila skoro kao i noći s Ankom.
– Dobila ti recept u zadnji čas – Davor je pogledao suprugu. Anka je čekala da je odvedu u sobu na odmor.
− Ja bih voljela prileći, čim ugasim ovo – Ankina cigareta bila je ugašena, gasila se nakon što bi je odložila u pepeljaru. Tijelo je odbijalo nikotin.
– Ma, ja to više zbog običaja, da imam dojam normalnog života – rekla bi i pripalila cigaretu još jednom.
Davor bi je pogledao ispod oka, a ona bi se obratila Luciji:
– Da mi ne bi naškodila slučajno – nasmijala bi se pa uhvatila rukama za prsa.
***
Anka je puno kašljala, Lucija bi joj podbočila leđa jastucima. Noću bi morala ponoviti terapiju, naglo je stisnuti u trenutku gušenja i vratiti u početni položaj. Davor bi stajao na vratima i šutio.
Previjala joj je rane svako jutro, prala kržljave noge maramicama, ustajala kad bi zvukovi iz sobe postali suviše hrapavi, a kašalj se pretvorio u hvatanje zraka. Jutros je pomislila kako neće glumiti da se može podići i sjesti s njom za stol.
– Kad moraš na posao? – nije se pomicala dok joj je brisala mlohavu kožu.
Lijeva strana tijela bila je natečena. Crvene izrasline bile su posvuda: po rukama, prsima, trbuhu i ispod pazuha.
− Danas imam sastanak u podne.
Zadnji put kad je boravila u njihovoj kući, razočarala se nevjestom. Otvorila joj je hladnjak i pozvala je da priđe:
− Ovo nisu namirnice koje trebate jesti. Moj unuk se razvija i treba mamu.
Dok bi je njegovala, Luciji bi iskočile slike pred očima, uvijek isti dan i rečenice koje su se urezale ispod površine kože, kao ožiljkasto tkivo.
− Skuhala sam kavu – uzela je šalicu i odložila je pored Ankine glave. Htjela je pobjeći što prije jer smrt je raširila pipke, šetala za njom i širila svoj miris.
− Jesu ti prijale škampe?
− Da, jako. Morat ću izaći – dala joj je sve potrebno.
− Znaš, ne trebamo žaliti za onim što smo izgovorili. Trebamo žaliti za onim što nismo jedni drugima rekli – više se nije mogla pomicati. Lucija je gledala u njenu kosu, činilo se kao da prkosi ostatku tijela. Bila je sijeda, ali sitne dlake letjele su oko glave, lepršave i žive. Više neće promatrati trešnju kad procvjeta u proljeće i zavidjeti susjedu koji će brati plodove nekoliko mjeseci kasnije dok mu ljeto bude kapalo niz leđa u potkošulju. Ostat će u krevetu i prepustiti se boli.
− Da ti samo znaš koliko sam ja u životu radila – procijedila je riječi kroz zube.
Lucija je pomislila na detalje koje zna iz njezina života, ali nije ih imala sačuvane u pamćenju, činjenice su se vrtjele oko djetinjstva provedenog u siromaštvu i obrađivanja škrte zemlje u Dalmaciji. Anka nije nikad ranije pričala o sebi, njezin emotivni svijet bio joj je nepoznanica. Razgovarale su rijetko, rečenice su bile pomno promišljene prije nego što su izgovorene. Bile su odmjerene i precizne.
− Otvori mi prozor − želja za kisikom postala je jedina želja.
− Evo, sad će biti bolje.
− Jesi skuhala ručak? Davor će doći uskoro.
− Jesam.
− Uvijek sam učila od drugih i ne sramim se toga. Čovjek uči dok je živ.
Pričala joj je o zavičaju, o otvoru na tavan kroz koji se provlačila kao djevojčica. Znala bi satima sjediti na daskama i kopati po stvarima, oduševljavale su je knjige s fotografijama nepoznatih zemalja. Jednog dana će ih posjetiti, a prije toga će o njima sve naučiti. Saznala je sve o njenom djetinjstvu, roditeljima i učiteljici koja ju je naučila pisati slova bez izvrtanja naopako, djedu čije je priče voljela slušati prije spavanja. Nekoliko puta spomenula je supruga kao da je živ, kao da nije umro prije dvije godine i ostavio je samu u velikoj kući bez igdje ikoga.
− Kad sam ga upoznala, bila sam željna svega i mislila da mogu sve.
− Smirili ste se kasnije? – Lucija je izgovorila rečenicu brzo, kao da se boji.
− Nemoj ti biti kao ja. Nemoj trošiti energiju gdje ne treba.
− Došla su drukčija vremena.
− Trebaš čuvati što voliš. Sve ostalo prođe kroz prste.
***
Vrijeme na sastanku prolazilo je sporo. Nije mogla obavljati svoj posao. Mislila je na ženu koja leži nepokretna, grči se u bolovima, stišće prstima plahtu, halapljivo hvata zrak kao da će joj negdje pobjeći. Sati koje je provodila u svom domu nisu dozvoljavali predah, nije imala kada osvijestiti što se zbiva s obitelji. Vrijeme je postalo najveća prijetnja.
***
Izašla je iz zgrade predvečer, a hladnoća joj je stisnula šake u džepovima mantila. Vozila je, a sumrak se već debelo utisnuo u ulice grada. Tišina se uvukla u predgrađe, razbijali su je glasovi u daljini iz obiteljskih kuća. Automobil pred zgradom prepriječio joj je put, ugledala je muškarce u crvenim jaknama kako nose pomoćni ležaj. Davor je bio na vratima ulaza, nije mu mogla vidjeti oči jer je gledao dolje, u vrhove cipela.
Ankino tijelo bilo je do vrata prekriveno bijelom plahtom, lice je bilo otkriveno, čelo opušteno, a sijeda kosa još uvijek živa.
***
Lucija je stajala pokraj prozora. Miris rakova raspršio se kao svjetlost što se vani poigravala s čunjastim pupovima na granama trešnje.
− Mama, još su živi! – dječak se popeo na prste kako bi mogao vidjeti škampe što se pomiču u loncu, koprcaju donjim dijelom narančasto-ljubičastog tijela.
