Dramatiziranje biografije konstruktora Kalašnjikova, scenska kompilacija kazališta, plesa, sporta, nasilja i seksa, performans ograničen na pet eksluzivnih izvedbi, mogućnost udomljavanja glumca nakon predstave, problematizacija terorizma „teroriziranjem“ gledatelja/izvođača… Neke su to od situacija koje je zagrebačkoj publici protekla dva desetljeća servirao Montažstroj, izvedbena skupina koja svojim neiscrpnim entuzijazmom i istančanim sluhom za aktualne probleme društva domaće avangardno kazalište već godinama smješta uz sam bok europskom.
Kopačka u galeriji
Iako je od prve javne akcije jedanaestorice izvođača predvođenih Borutom Šeparovićem i Olegom Mađorom, performansa „Kopačka u galeriji“ izvedenog 22.12.1989. za otvorenja izložbe Kazimira Maljeviča u Galeriji suvremene umjetnosti, prošlo čak dvadeset godina, Montažstroj, čini se, još uvijek nije izgubio svoju svježinu. Što se u umjetničkom smislu od 1989. promijenilo?
– Mnogo toga i ništa. Svijet u kojem živimo još je uvijek dovoljno problematičan da provocira umjetničko djelovanje jer performans ili predstava zapravo imaju smisla samo ako govore o nečemu konkretnom, no značaj kulture vremenom je oslabio. Krajem osamdesetih činilo se da umjetničkim radom možeš nešto promijeniti, a danas ti ne preostaje drugo no zabilježiti ono što se oko tebe događa i eventualno utjecati na pojedinca – tvrdi jedan od osnivača Montažstroja Borut Šeparović zaboravljajući da njegova „obična zabilježavanja stvarnosti“ u predstavama poput „T-formancea“, „Timbuktua“ ili „Kazališta vaše i naše mladosti“ u gledatelja i danas izazivaju čuđenje i oduševljenje, začinjeno iskrenim šokom.
Rizik neuspjeha
Činjenicu da predstave Montažstroja, unatoč relativno malom broju izvedbi i nedovoljnoj marketinškoj podršci, među urbanom publikom odjekuju jače no mnogi dramski klasici možda najbolje objašnjava Šeparovićev nekonformistički pristup umjetnosti.
– Cilj nam je bio raditi kazalište koje se suodnosi s drugim medijima te ne ponavlja unedogled uspješne, ali stalno iste, modele. Teško je uvijek ispuniti očekivanja publike, no da bi napravio nešto novo moraš preuzeti rizik neuspjeha. Šok, skandal i radikalne strategije smišljene radi njih samih brzo se istroše – objašnjava on te podsjeća da Montažstroj upravo zbog te ograničenosti kazališta kao medija nikada nije jednoznačno definirao svoju pripadnost određenoj vrsti izvedbene umjetnosti. Dok nepripadanje nijednoj instituciji u umjetničkom smislu nudi neograničenu stvaralačku slobodu, s praktične je strane ono ponekad ipak kočnica ostvarenju mnogih Montažstrojevih projekata.
