Sad već gotovo kanonizirani norveški pisac Karl Ove Knausgård svjetsku je slavu stekao pišući o vlastitoj obitelji u monumentalno opširnom ciklusu od šest tomova nazvanom “Moja borba”. Onda je još objavio ciklus “Enciklopedija godišnjih doba” u kojem se bavio sličnim temama kao i u “Mojoj borbi”, također ih po potrebi zamatajući u zahvalan esejistički celofan. Očito mu heksalog nije bio dovoljan da ispriča sve što želi o sebi, svom privatnom životu i svojoj obitelji. Jedan od glavnih likova Knausgårdove prave intimističke biblioteke koja sada već broji desetak knjiga svakako je njegova bivša supruga, također književnica i umjetnica Linda Boström Knausgård, od koje se razveo 2016. godine nakon desetak godina braka. A Linda je nakon nekoliko pjesničkih i romanesknih djela prošle godine objavila autobiografsku knjigu “Oktobarsko dijete” u kojoj je na svoj način komentirala pisanje bivšeg muža o njihovu braku u kojem je, čini se, svojedobno bilo i puno ljubavi i razumijevanja.
Naklada Ljevak požurila se pa je posredstvom odlične prevoditeljice Željke Černok i hrvatskom čitateljstvu omogućila uvid u potresan, na mahove i dokumentaristički roman koji nije nikakav tračerski odgovor na Knausgårdov, po nekima kontroverzan prozni opus. Daleko od toga. U “Oktobarskom djetetu” Linda Boström vrlo koncentrirano, ali bez povišenih tonova, histerije ili samosažaljenja, opisuje svoju borbu s bipolarnim poremećajem koji je opterećivao i njezine pretke. U tom opisu je direktna i neuobičajeno iskrena, budući da živimo u kulturama u kojima su psihičke bolesti i psihička zastranjenja još uvijek velike i nepremostive tabu-teme. Stoga će njezina knjiga biti zanimljivija onima koji iz prve ruke žele saznati nešto više o tretmanu psihičkih bolesnika u zemlji dembeliji poput Švedske (pa čak i o krajnje neugodnim elektrošokovima), ali i o njihovu dirljivom, ali ne i uvijek idiličnom suživotu sa zdravstvenim djelatnicima od kojih su mnogi imigranti. Naravno, “Oktobarsko dijete” je, baš kao i “Moja borba”, osobito intrigantna knjiga jer je u braku Knausgårdovih rođeno četvero djece. A i ta djeca likovi su u svojevrsnim proznim dvobojima ili razgovorima njihovih roditelja. Dok su djeca mala, vjerojatno neće propitkivati postupke svojih roditelja. Ali kada porastu, morat će se suočiti s obiteljskim traumama kojih nema malo i koje nisu nimalo lagane. No, to im je ostavljeno u nasljedstvo, a da ih nitko nije pitao žele li jednoga dana čitati pikanterije iz svog djetinjstva ukoričene u knjige koje se prevode doslovno na desetke različitih jezika.
Istina, i Linda Boström i Karl Ove Knausgård su umjetnici. Njihove su proze sastavljene od autobiografskih rečenica, ali su i umjetnička obrada stvarnosti oko koje nema niti može biti konsenzusa. Dakle, riječ je prvenstveno o literaturi, o naknadnoj rekonstrukciji, ili ako baš hoćete, o konstrukciji stvarnosti koja se možda zbila, a možda i nije. Čitatelj to nikada neće pouzdano saznati što može pomalo čak i ohladiti ili barem privremeno smiriti voajerske nagone koji nas neumorno tjeraju na sladostrasno iščitavanje autobiografskih romana u ovom vremenu kada su ljudi kao rijetko kad u povijesti izloženi tuđim pogledima, i to u totalu. Čitajući prozno štivo Linde Boström može se zaključiti da se ona prilično ogolila, progovorila je i o ocu nasilniku i majci glumici, ali je i izrazila duboko žaljenje što je djeci prouzročila stresove zbog bolesti koja ju je tjerala i na pokušaje samoubojstva i na višemjesečne neugodne boravke u psihijatrijskim klinikama raznih intenziteta.
Ipak, “Oktobarsko dijete” nije pesimističan roman, jer nudi mogućnost prosvjetljenja, analize vlastitih pogrešaka, ali i mogućnost preživljavanja i u najtežim okolnostima. A jedna od najtežih je svakako razvod, i to još u braku iz kojeg je poteklo četvero djece. A to je sudbina koja je zadesila Lindu Boström, svojevrsnu heroinu suvremene literature koja od književnog objekta s pravom želi postati i književni subjekt.
