Jutro u New Yorku osvanulo je hladno, vjetrovito, vlažno, sa snijegom koji se topio na asfaltu. Savršeno za šetnju. Ne znam koliko bih godina morao živjeti na Manhattanu pa da počnem gunđati protiv vremena. Ja sam ovdje stranac, turist s vizom i nekoliko dana darovanog boravka u jednom od najvećih i najčudesnijih gradova na svijetu. U New Yorku nema lošeg vremena, ima samo mrzovolje koju razmažen i neiskusan putnik nosi sa sobom.
Nabijam kapu i izlazim iz hotela. Na uglu me dočeka hladan vjetar koji brije okomitim avenijama. Ali, tko mari kad je pod lijevom nogom Broadway, a pod desnom Times Square. Hodam prema zelenom srcu Manhattana. Nemoguće je izgubiti se. Petom avenijom prema gore, ravno do Central Parka. Dan kao iz bajke, najpoznatiji park na svijetu začaran u bijelo. Snijeg prestaje, a kroz pokidane oblake nadire altantski plavo nebo, a onda sunce.
Šetnja kroz Central Park hodanje je kroz američku književnost i film. Pogotovo kad pokraj vas prođe Jonathan Franzen. Pravi čovjek da ga pitam koja se to meni nepoznata ptica glasa iz krošnji. Ali, prijatelj mi zauzdava želju da zaskočim slavnog pisca. U pravu je.
Svatko ima pravo na mir
U Central Parku više od svega cijeni se i poštuje svačije pravo na mir. Pravimo se Njujorčanima i hodamo dalje. Sljedeći dan je ispunjen glazbom, glavnim razlogom i ovog mog putovanja. Najprije subotnja matineja u Metropolitanu. Demokratična opuštenost vlada u opernom hramu, pod velikim Chagalovim slikama. U gledalište se ulazi u kaputima. Gledamo dvije slavne jednočinke: “Cavalleria rusticana” i “Pagliacci” u režiji Davida McVicara. Pjevači prvoklasni, ali moj slušateljski oklop razbija i rastapa čudesni orkestar pod ravnanjem Fabija Luisija. S uzbuđenjem čekam Intermezzo usred “Cavallerije”, ali ništa me ne može pripremiti na reakciju potpuno izvan moje kontrole. Toliko sam već puta čuo tu predivnu glazbu, ali suze se slijevaju niz lice kao da je prvi put. Misterij glazbe na svom vrhuncu kao da otključava i pušta van sve tuge i čežnje za koje čovjek i ne zna da ih nosi u sebi.
Naposljetku, subotnja večer u Carnegie Hallu. Pola sata prije početka koncerta nalazim televizijsku ekipu kako snima plakat na kojem stoji i ime Zagrebačke filharmonije. Pristupam simpatičnoj novinarki i pitam za koju televiziju radi. Al Jazeera, program na arapskom. Kažem joj da bi ta priča bila zanimljiva i balkanskom programu Al Jazeere koja se gleda i u gradu i u državi iz koje je taj orkestar čije ime snima. Zahvaljuje mi na savjetu i kaže da će ga prenijeti šefovima.
Koncert je najvećem svjetskom televizijskom servisu na arapskom jeziku zanimljiv zbog Maleka Jandalija, Sirijca koji već godinama živi u SAD-u i sva svoja umjetnička nastojanja posvećuje u prvom redu djeci Sirije. Proganjanoj, mučenoj, ubijanoj i raseljenoj djeci zemlje koja je posljednjih godina preuzela nesretnu sudbinu da postane sinonim rata, stradanja i razaranja. Malek Jandali napravio je dobar posao angažirajući komorni orkestar Zagrebačke filharmonije za praizvedbu svoje nove skladbe, sinfoniette pod naslovom “Luminosity” u Carnegie Hallu.
Prošlo je već trideset godina od posljednjeg nastupa Zagrebačke filharmonije u najprestižnijoj i najpoznatijoj koncertnoj dvorani New Yorka i obiju Amerika. Dovoljno da se zaborave američke turneje na koje je zagrebački orkestar svojedobno vodio maestro Pavle Dešpalj. Tada su svirali u najvećoj dvorani Carnegie Halla. Zagrebačka filharmonija od tada je prošla sito i rešeto i sada se opet nastoji vratiti na svjetske staze. Grad Zagreb stoga je prihvatio platiti ne malu cijenu putovanja i boravka hrvatske glazbene ekspedicije u New Yorku na poziv Maleka Jandalija koji je za ovu prigodu osigurao najmanju od tri dvorane Carnegie Halla, Weill Recital Hall. Pitao sam koncertnog majstora Oresta Shourgota je li se trud isplatio? Mudro odgovara: svaki se trud isplati.
Koncert je ekskluzivni kulturno-društveno-politički i humanitarni događaj. Takva je i publika u kojoj je mnoštvo diplomata, na čelu s američkom veleposlanicom u UN-u Samanthom Power. Iz Washingtona je, potpuno svjestan važnosti i prestiža događaja, doputovao hrvatski veleposlanik Joško Paro. Osim Jandalijevih skladbi, pitke glazbe nadahnute i prožete orijentalnim glazbenim motivima njegove domovine, naš orkestar svira i romantičarsku “Idilu” Blagoja Berse.
U svom obraćanju publici Malek Jandali ne propušta povući paralele između Sirije i Hrvatske. Spominje Vukovar, stradanja i prognaništvo hrvatske djece u nedavnom ratu, ali priča i o svom prošlogodišnjem susretu sa sirijskom djecom, izbjeglicama u Tovarniku. Pred međunarodnim auditorijem, u kojem sjede diplomatski predstavnici i s Jandalijem na različite načine povezani ljudi iz tridesetak zemalja, umjetnik hvali Hrvatsku, solidarnost i suosjećanje koje naša država i naši ljudi pokazuju prema njegovim sunarodnjacima.
Na prijamu poslije koncerta Jandali se grli sa svojim novostečenim hrvatskim umjetničkim partnerima i prijateljima. Na popisu sponzora i pokrovitelja, na čijem je vrhu zasluženo zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nalazim i malu reklamu “Muške mode Šabić”. Zatičem Jandalija u osobito srdačnom razgovoru s gospodinom Mirzom Šabićem koji je nakon svog oca nastavio voditi uspješan zagrebački krojački obrt.
Srdačnost i brižnost
Jandali izvrće rever fraka u kojem je te večeri nastupao i koji ne skida sa sebe. Sašiven je u Zagrebu u Šabićevoj radionici. Ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch otkriva mi kako je gospodin Šabić svojim vezama uvelike pomogao orkestru i kad je trebalo pogurati kompliciran proces dobivanja viza za glazbenike. Uz to, kao istaknuti član islamske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, Mirza Šabić je uključen i u organizaciju koncerta kojim će se u travnju u zagrebačkom HNK obilježiti 100. godišnjica islama, kao službeno priznate religije, u Hrvatskoj. Svirat će Zagrebačka filharmonija i Malek Jandali koji se na pitanje o vlastitoj vjeroispovijesti ne izjašnjava. Umjesto toga priča o svom odrastanju u Homsu, u zemlji nekada mirnog suživota svih religija, uz pomiješane zvukove crkvenih zvona i molitve s minareta te prisutnosti židovske zajednice.
Cijeloj toj priči je prirodno mjesto u New Yorku, na Manhattanu. Svih tih dana, dok smo praveći se Njujorčanima hodali tom križaljkom ulica i avenija, moj prijatelj samo je jednom iz torbe izvadio plan grada. U sekundi se uz nas stvorila ljubazna gospođa srdačno pitajući: “Do you need some help?” Tu srdačnost i brižnost nosim iz New Yorka kao najvažniju pouku i recept što treba prvo pomisliti i reći pri svakom susretu sa strancem: mogu li vam ikako pomoći? To je govorila i glazba koju su Malek Jandali i Zagrebačka filharmonija svirali u Carnegie Hallu.
