Umirat ću dugo i nezanimljivo. Dan će biti sunčan, neodređenog doba u godini. Bit ću sama sa sestrom u prozračnoj sobi, u kojoj neće biti hladno, a plahte će biti nježnoroze. Izgledat ću solidno i to će biti ono za što će se hvatati malobrojni posjetitelji. Kad stare žene sačuvaju nešto od ljepote. Doduše, neću biti stara. Bit će to ono doba života kada se opraštaš od čilog i krepkog u sebi, ali urušavanje je još daleko. Definiranost koja te neko vrijeme čini poantom samoga sebe.
A urušit ću se mirno s napetošću ritmičarke prije aplauza, uz neznatan titraj. Da umrem na rozim plahtama, uz otvoren prozor u sunčan dan, potpuno sama, tako sam zamišljala. Sestra će reći nešto zapremnine jedne dugačke, dviju jako kratkih i tri riječi srednje duljine, a onda će, dobronamjerna, lijepa i pogleda lutajućeg po stolićima za njegu, izići, zaboravivši me pogledati. I reći zbogom nakon tih mjeseci. Čut ću njezine misli kad se nakon pola sata vrati u sobu, a u mom tijelu više nikoga ne bude. Znat ću još nekoliko minuta da je jednom poželjela biti poput te uvjerljive ženske osobe, koja je imala sreću da mirno, u patnjama i dijagnozama zidanoj bolnici na kraju grada umire bez susmrtnica, zavoja, stenjanja i gnoja ta tri mjeseca.
Nekoliko će puta doduše dogurati, jednom staru suhu bolesnicu s bijelom pahuljom na glavi, jednom kratko ošišanu ženu dosadniju nego smrt što stiže i jednom usnulo krupno stvorenje na boku, pa se neće vidjeti tko je sa suprotne strane; ali svaki put, krevet na kotačima zaustavit će se pred širokim vratima i promjena okolnosti odvest će nesuđene supatnice u drugom smjeru. Pa i krda polaznica sestrinskih škola zaobići će, kao nekom magijom, tu prozračnu – moju zadnju sobu.
Izgledaš lijepo, prelijepo, dijelom čudeći se, a dijelom s olakšanjem govorit će mi kćeri. I bolje je tako, odvratit ću ne razmišljajući lažu li mi. Tražit ću od sestre zrcalo, koje će pokazati umorne sive, nekad crtićki plave oči koje su zaokupljale pažnju svijeta. Lice će imati pristojan tonus s nekoliko jače istaknutih bora na čelu i kutovima usana. Smijala sam se puno. Ovaj put, nasmiješit se neću, jer oči bi ostale žalosne, prezrele i za ledenu berbu. Zrcalo neću tražiti često, da ne bi moja lijepa, samo mrvicu obična medicinska sestra pomislila da se gizdam.
Njezine misli. To će biti posljednje što ću pokušati kontrolirati. Ne kažem sa samrtne stelje, da te se ne grozim dok te motrim ovako. Vidim ti lagan kratkotrzajući rad očnih jabučica kojemu sam sličan nekad promatrala u vlakovima kad su ljudi gledali kroz prozor pokušavajući pratiti slike, ali zbog brzine su uspijevali jedino ostati iritirani prizorima u prolazu, nabacanima bez mrve smisla koja bi ih činila filmom. Nisam ih cijenila. Šteta, mislit ću.
Gledam ti još uvijek šarenicu, koja ima kao uske latice koncentrirane boje oko zjenice. Imaš i reljefnu pjegu na bjeloočnici. Možda da provjeriš kolesterol. A opet, želiš li otići drukčije nego ja, možda i nemoj. U kojem će to trenutku biti s obzirom na mene, ne znam. Možda je već gotovo. Možda se događa upravo sada. Izdah nakon kojeg ne dolazi udah. Možda jedini istinski higijenski događaj u životu čovjeka koji se dijeli konačno od komora i mješinica u svome tijelu. Slučajno, možda odemo u istom trenutku. Nebitno. Kao i sve što ovdje pišem o životu koji će proći tog sunčanog dana poput poslijepodneva u čekaonici.
A opet, fatalno. Nečije, bitno, beskrajne dubine.
Sjećat ću se na primjer tog svog posljednjeg dana, nakratko doduše, kako je moja draga sestra, koja se baš taj dan vratila nakon tjedan dana starog godišnjeg odmora, svježe obojene kose kestenjastim šamponom, i još malo osmeđenim rubovima vlasišta, kako je bila neka posve druga žena prvi put kad je ušla u moju sobu. Glasna, preglasna, rada vikati babama da je bolje čuju, koncentrirana na infuziju i prehranu pacijentice. Pazila je da uđe u sobu poput vihora i unese svježinu, pazila da bude grlena, a jedra je bila sama po sebi, poput diznipepeljuge kad riba pod u oblaku balona u društvu ptičice. Pazit će da se nasmije, kako bi stara žalila za svojim smijehom, da se giba kako bi ova žalila za pokretima, da bude napeti bijeli porculan u plavoj uniformi kako bi baba bila svjesnija da se sve veliko rastegnulo i postalo žala vrijedno. Ta divna sestra, po strani grada, nije to radila iz zla. Radila je to iz života, onih svojih minuta kojih je postajala svjesna u posljednjim minutama nekog drugog. U našem slučaju, tri mjeseca.
A onda su se, nakon četiri tjedna njezina šepirenja, dogodile dvije stvari. Prvo, sestra se naviknula na mene, na moju priliku sad s ove, sad s one strane sažaljivog. Nije to znala o sebi, da zbog navike nastanu neki drugi ljudi. I onda me, hraneći me jednog dana, pogledala. Ni prvi ni zadnji put, ali pogled joj je tada preko nosa, koji imam jak i prevelik, skliznuo na moju donju vilicu čiji su prednji zubi na krajevima bili transparentni, još uvijek s roščićima, gotovo kao da nisam njima jela. Bili su neprimjeren detalj mladosti na jednoj babi. Nije ništa rekla, ali je s lijevom čukljavom, pogledom usporedila moju desnu nogu čiji su prsti bili ravni, pravilni, bez grba i deformiranih zglobova. Izgubila je tada babu i vidjela ženu. Pa curu. Pa postala tiša.
A onda se još stišala. Postala zabrinuta. Nemirna.
Sestra je imala supruga i sina. Imala ih je prva četiri tjedna provedena sa mnom. A onda je imala još nekoga. To mi, naravno, nije rekla. Ali znala sam kako osobito izgleda taj novi netko. To je bio taj savinuti nos koji mu je davao ozbiljnost i značaj; to je bila njegova mliječnobijela koža s rijetkom bradom i crna, kratko podšišana kosa. Moja sestra se zaljubila. Kako sam znala? Imala sam vremena.
Bila sam sve nevažnija, i neposrednije vidjela, kao ono kad su dijete oči i oči su dijete samo. Te detalje promatrala je na drugim muškarcima, bilo na mom malom televizoru, bilo na doktorima u viziti bilo na posjetiteljima koji su prolazili hodnikom. Ja sam hvatala sestrino oko, a sestrino oko hvatalo je sve što je nalikovalo na lice onoga koji joj je lomio srce. I shvatih da ga više nema.
Petog tjedna nastavila se priča kojoj nisam saznala kraj, mislit ću tog zadnjeg dana gledajući je tihu, zamišljenu, stariju. On se neće vratiti, to je jasno kao ovaj sunčani dan koji će me u hladno izručiti kao što tete u staromodno sročenim receptima izručuju smjesu u protvan. Ja neću saznati kako će završiti ta njezina priča. Hoće li krenuti za njim. Hoće li on to jedva dočekati. Hoće li je slomiti onoliko puta koliko bude potrebno za njezin očaj. A željet ću znati. Dosadnjikava i tupa i svakodnevna, ali ja ću tu priču htjeti.
Pomislit ću tek uzdah, ne mareći što moje posljednje misli nisu o nekome. Smiješno, mislit ću, i, dok budem doživljavala to da jednostavno, kao ničim izazvana izlazim iz svoje mase i sokova, mislit ću kako upravo doživljavam to da umirem. Smiješno.
******************************
Ući će u sobu. Njezine misli bit će svježe i mirisne. Shvatit će da me nema, ali to će biti samo ptica u oluji njene tuge toliko divlje i duboke da neću imati kamo nego s njom tu večer nakon smjene van, u noć. Čega sam se – mislit ću, i gasit ću se – i bojala.
