U subotu su završili prvi Slano Film Days, novi-stari koncept iza kojeg stoji osnivač Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra s krugom svojih najbližih suradnika. Nakon nekoliko uspješnih izdanja na Lopudu, otočiću koji je krajem lipnja postajao mjesto susreta najvećih imena svjetskoga filma poput Rubena Östlunda, Pawela Pawlikowskog i drugih Oscarima i Grammyjima nagrađenih umjetnika s najboljim mlađim regionalnim filmašima, ali i prijateljima festivala poput Brace Dimitrijevića, pa čak i Lepe Brene, pomalo je čudno odjeknula vijest da se taj program seli u obližnje Slano, tim više što je Purivatrina donedavna suradnica Tilda Grossel Bogdanović zadržala ime i djelomični koncept Ponta Lopuda, festivala koji su razvijali skupa.
Mnogima, pa i meni, nisu bile jasne razlike između sada dva festivala, pogotovo jer su im programi i lokacije bili slični, a činilo se da dijele i neke goste. Dubrovački krugovi uvijek željni intrige govorili su o razlazu dvoje utemeljitelja Ponta Lopuda, nerijetko pokušavajući zauzeti strane ili doznati sočne pojedinosti, a nekoliko medijskih istupa protagonista, odnosno protagonistice potvrdilo je da se razlaz u koncepcijama zaista dogodio.
U Slano sam zato došla nejasnih očekivanja, osim da vidim jednog od najvećih redatelja današnjice Alfonsa Cuaróna, te dobijem priliku popričati s herojem palestinskog filma Elijom Suleimanom, koji su bili dodatak već provjerenoj zvjezdanoj ekipi predavača koju oko sebe okuplja Purivatra. Sve to činilo mi se na dugom štapu, usprkos obećanju benevolentnih PR-ovaca, jer iskustvo s Ponta Lopuda govorilo je da su se najveći gosti često držali podalje od drugih sudionika, pa su i šanse za neopterećene susrete bile male, ponekad nikakve.
Nije to pretjerano umanjivalo uživanje u luksuznom resortu koji smo iz šale zvali White Lopud, referirajući se na parodičnu seriju o odmorištima ekscentričnih bogataša, no dijelu sudionika i novinara ostavljalo je i pomalo gorak okus kastinskog sustava u kojem smo bili pozvani na veličanstveno mjesto čiji ključni, edukativni i filmofilski program nije bio svima dostupan.
U usporedbi s ekskluzivnošću prelijepog Lopuda, arhitektonskim zločinima i masovnim turizmom ozbiljnije načeto Slano djelovalo je kao spuštanje s konja na magarca, ali u tom se okruženju dogodilo nešto neočekivano: predavači koji su se još prošle godine držali daleko od sudionika i po svemu djelovali kao da im se družiti zapravo ne da, bili su puni nekog novog entuzijazma, nasmiješeni, otvoreni… Razgovarajući s nekolicinom, shvatila sam da su u ljepoti "Bijelog Lopuda" i oni dijelili osjećaj odsječenosti od ljudi s kojima bi trebali doživljavati razmjenu ideja, kultura i mišljenja, uz dodatni osjećaj nelagode prema kolegama koje su poznavali, a koje su dopadali manje atraktivni prostori večernjih okupljanja.
Neopterećenost Slano Film Daysa u kojima se svi okupljamo ispod krošnji istog maslinika, gdje Goran Bogdan oskarovcima peče ćevape, a oni kasnije s lokalnim stanovništvom gledaju svoje filmove sve nas je iznova podsjetila da su duša svakog festivala druženja, a ne "napucani" i od prosječnog sudionika skriveni programi.
"Najbolje se stvari dogode oko velikog lonca, s jednostavnim jelom poput pašta-fažola", rekao mi je nasmijani Braco Dimitrijević dok smo iz istog lonca jeli jednostavni, iako sjajno pripremljeni rižoto od plodova mora, za razliku od vrhunski elaboriranih jela koja su se na Lopudu služila samo na stolovima kojima se ne prilazi.
Da naglasim, Ponta Lopud bio je ogroman privilegij i prilika za nekoliko odabranih novinara i nešto više glumaca, snimatelja i redatelja mlade do srednje generacije da upoznaju i uče od najvećih majstora filmskog zanata. Novitet koji je Slano donijelo prigušivanje je pretencioznosti i vraćanje ideje na početne postavke – festivala koji je mjesto druženja, razmjene i po svemu sudeći odgajanja nove generacije ne samo autorske nego i gledateljske publike. Jer u Slanom su velik broj mjesta na projekcijama zauzimala djeca, koju se u našim kinima vidi sve rjeđe.
