Nenad Milosavljević unikatna je figura rock’n’roll scene. Na čelu niške Galije sad je već punih 45 godina, ali njegova glazbena i životna putanja nije se odvijala klasičnim rokerskim stazama poroka i buntovništva, nego na kazališnim daskama. A opet neobično, ljubav prema glazbi rodila se dok je godinama kao dječak nepokretan ležao u jednom koritu u Rovinju nakon što je slomio kralježnicu…
S Nenadom sam se susreo u nedjeljno jutro u Mostaru, na posljednji dan svojeg godišnjeg odmora, nakon koncerta koji je Galija prethodnu noć održala u gradu na Neretvi. Intervju koji smo napravili, i u kojem je otkrio mnogo toga zanimljivog i iznad svega emotivnog, poetičan je poput mnogih njegovih antologijskih pjesama.
Ove godine Galija obilježava 45 godina, no čini mi se da bend doživljava novu renesansu: koncerti su vam puni, a među publikom je i mnogo mladih, čiji su se roditelji rađali kada ste vi počeli svirati. Kakav je osjećaj pjevati nekim novim klincima?
Kada novi ljudi s novostečenom estetikom stupe u kontakt sa stvaralaštvom koje je nastalo davno prije njih, reakcija je uvijek ista. Ono što je vrijedilo nekada, vrijedit će i danas, a siguran sam i sutra. Vjerujte mi, ja to najbolje znam. Samo treba biti dovoljno iskren u stvaranju koje ne smije biti opterećeno sadržajem koji ne pripada istom sazviježđu. Svako stvaralaštvo oslikava svoje vrijeme koje vam osigurava neponovljivost, a o kvaliteti oslikavanja ovisit će i kvaliteta sadržaja. Zato sam uvijek blagonaklono i s velikim poštovanjem gledao na nove tendencije pokušavajući ih razumjeti. Trudio sam se biti kreativan, ugraditi ih u svoje pjesme i tako ih učiniti aktualnima. Moram priznati, sjajan je osjećaj pjevati pred novim klincima. Na trenutke imam osjećaj kao da sam učitelj budućih velikih ljudi koje čekaju isti snovi, iste bitke, iste dileme kao nekada nas. Pritom, ja imam veliki respekt pred njima jer će upravo oni iznijeti novo vrijeme na svojim plećima, a to nije nimalo lakše nego što je nama svojevremeno bilo. Treba ih samo naučiti da ispravno misle i prihvaćaju prave vrijednosti, sve ostalo oni će učiniti sami, siguran sam, bolje nego mi. A onda, nakon četrdesetak godina, oni će preuzeti našu ulogu i tako ukrug.
Počinjali ste gotovo paralelno kad i Bijelo dugme, ili nešto kasnije od YU grupe ili grupe Time. Jedni ste od rijetkih koji ste i danas na nogama. Čemu pripisujete Galijinu dugovječnost?
Svako nastajanje ima svoje vrijeme. U mladosti, kada sam stojiš pred svojim životom, moraš biti hrabar da kreneš u neizvjesnost s bezuvjetnim osjećanjem ljubavi prema onome za što se nadaš da će biti sutra. U naše vrijeme sve je nekako oko nas odisalo optimizmom, budućnost je bila vidljivija, rekao bih čak i opipljiva. Imam osjećaj, a volio bih da se varam, da su to bila vremena kada je čovjek posljednji put bio slobodan, valjda zato što smo se uspijevali koliko-toliko izboriti za svoj svijet, jer vladari još uvijek nisu imali toliku neprikosnovenu moć. Bar mi se tako čini. Svi smo vjerovali u ljudskost i kreativnost, nekako je to bilo vrijeme velikih obećanja. Nada je stanovala u svakoj kući, usprkos siromaštvu koje je bilo tu. Veliki prasak virtualnih svjetova, koje samo bistar um može stvoriti, širio se čitavom planetom i mi iz malih svjetova bezuvjetno smo vjerovali u to i na sve gledali kao na spektakularan vatromet koji smo prvi put u životu vidjeli. Iz te nade nastajala su predivna djela koja su s lakoćom preskakala vremenske barijere, ostavljajući za sobom pjesme koje i dan danas ne mogu biti stare. Mi smo praktički živjeli život s muzikom, s njom smo se budili, s njom provodili slobodno vrijeme, spavali i sanjali. Jednostavno, bio je to, kao u mojoj pjesmi, “brak iz ljubavi”.
Nekako mi se čini da vas publika doživljava kao bend za lagane pjesme. Kako vi sami sebe doživljavate?
To je pitanje forme u koju je “spakirana” pjesma. Mislim da sadržaj određuje suštinu. Estradizacijom muzike postiglo se, s jedne strane, povećanje financijskog ulaganja u tu vrstu sada već industrije, a s druge strane pojednostavljenje muzičke forme često, priznat ćete, i do banalnosti. U tom procesu, kao suvremena tekovina, uvela se klasifikacija djela prije svega s ciljem da se što više ubrza protok novca u novonastalom šoubiznisu, a potreba za “djelima” koje će prihvatiti šire tržište nastala je zbog drastičnog ubrzanja protoka informacija. Dosadašnji način konzumiranja muzike promijenio se i automatski se javila potreba za novim formama.
Ja se bolje snalazim s baladama zato što one imaju najbližu formu prethodnih vremena. Ipak, kad sve zbrojite i oduzmete, sve se svelo na osobni odabir određen trenutačnim emotivnim stanjem. Sada su nam potrebna vezivna tkiva koja će efikasnije uvoditi publiku u nama odgovarajuća stanja. To se, naravno, postiže pažljivim građenjem atmosfere i što su vam djela kompleksnija, gradnja mora biti pažljivija. I tako nepogrešivo dolazimo do spajanja više vrsta umjetnosti s ciljem da suština sadržaja ostaje nedirnuta ili da ne bude uvjetovana neadekvatnom formom. Možda je ovo preozbiljno, ali je surovo iskreno.
Gledao sam vas osamdesetih godina u Makarskoj kad je rock na ovim prostorima cvjetao, a ploče i kasete prodavale su se kao lude. Danas su bendovi iz bivše Jugoslavije izgubili to jedno veliko tržište, a i glazba se s vinila i CD-ova prebacila na internet. A onda još i korona. Kako se Galija snašla u novim turbulentnim vremenima?
Svako vrijeme ima svoje breme. Ha, ha ovo mi je govorio i moj pokojni otac, a ja sada vama. Šalu na stranu, to je bilo vrijeme početka stvaranja modernih medija u kojima, ako te nema, nije se ništa dogodilo. Trebalo je smisliti kako da bez interakcije, koju su vam pružali živi nastupi, prenesete energiju putem medija koji kao takvi nisu baš bili pogodni za prijenos te vrste emocije. Mediji su zahtijevali sublimat događaja, a ne razradu, pa je trebalo kontrolirati i dozirati emotivne događaje u detaljima. Trebalo je pametno poredati događaje i jasno ih stilski konkretizirati. Moralo se daleko preciznije svirati i voditi računa o frekventnom redanju instrumenata, da biste dobili racionalno iskorištenu zvučno-energetsku sliku. Sve su to bili novi zahtjevi o kojima u početku nismo imali pojma da postoje, a kamoli da znamo njihovu svrhu i primjenu. Dakle, trebalo je iznova učiti i vježbati. To je bila samo jedna situacija koju je trebalo nadići, a to nije bilo jednostavno jer je bilo neophodno svladavanje znanja poput ispita iz akustike i elektronike. Takvo učenje podrazumijevalo je i promjenu estetskog stava u stvaralaštvu da bi se kratke forme učinile što efikasnijima. Tko je bio spreman, zbog ljubavi prema onome što želi dostići, natjerati sebe da učini nešto što baš i ne razumije najbolje, taj je išao dalje. Takvih situacija bilo je bezbroj.
Nasreću, naša najvrednija kvaliteta je pokazano zanimanje, vještina. Ljudi vole gledati vještine koje se ne mogu nadomjestiti nikakvim tehnologijama. Pa kakve onda šanse može imati korona pred ljudima koji su navikli da nikad ne ustuknu?
Prvo što sam učinio kad smo bili osuđeni na zatvaranje bilo je učenje. O čemu god. Uglavnom nešto što bi nam koristilo za muziku, scenu, produkciju… Učenje o estetici iz drugih umjetničkih oblasti, poput književnosti, slikarstva, filma. To je čitavo more znanja za koje bi vam bila malo dva života da ih svladate. Samo je potrebno da čovjek za života želi sebe i one oko sebe učiniti boljima i sretnijima. Znanje je čuvar našeg sna.
Jesu li neke vaše pjesme istinite, odnosno govore li o događajima koje ste sami proživjeli?
Naravno, ima ih puno. Empirija je učiteljica života. Mislim da umjetnik mora živjeti intenzivnim životom izvana i još intenzivnijim iznutra. Emotivna obrada analitičkim razmišljanjem o događajima koji su na tebe ostavili dojam glavna je fora. Taj događaj može biti apsolutno sve što stvara emotivnu interakciju. Inače čovjek, kao društveno biće, mentalno sudjeluje u svemu onome što ga okružuje, samo je pitanje intenziteta. Netko ima moć zapažanja za određene stvari, određene emocije i to ga čini superiornijim za to područje. Različiti senzibiliteti stvaraju različitost zanimanja, a moć da sublimativno postavite i obradite temu zove se umjetnost. Vi zapravo iz tog čitavog kaosa informacija, sa svim svojim emotivnim značenjima, uvodite red. Iz zafrkancije često znam reći da smo mi neka vrsta trgovaca dušom. Inače, nijedna posvećena pjesma nije bila upućena direktno k izvorištu, uvijek je to bilo preneseno značenje. Zato treba uvijek dopustiti slušatelju da sam dovrši svoju priču.
Pjesma “Digni ruku” navodno je inspirirana događanjima na Kosovu, odnosno odnosima Albanaca i Srba?
Kao srednjoškolac često sam odlazio rođaku u Prištinu i Kosovsku Mitrovicu. U sjećanju su mi bile slike ljudi koji su na korzu išli isključivo suprotnom stranom ulice od one kojom smo mi koračali. U prodavaonicu nas nisu puštali same jer su ti ljudi s one strane ulice često maltretirali gotovo svakoga tko govori drukčijim jezikom. Međutim, na toj istoj strani postojali su i oni koji su bili veoma gostoljubivi, jako ljubazni i pošteni ljudi koji su također govorili jezikom s one strane ulice. Kasnije sam gledao na televiziji o velikim pobunama Albanaca i o tome da je policija morala reagirati. Ništa tu meni u tom trenutku nije bilo jasno. Pitao sam se kako se dijele ti ljubazni od neljubaznih ljudi s one i ove strane ulice. Kada se sve to smirilo, samo nakon nekoliko dana stigao je poziv iz Doma kulture u Nišu da idemo u Prištinu na festival “Boom Kosovo 80”. Koncert se održao u prelijepoj hali Boro i Ramiz. Kad smo izašli na binu, s lijeve strane na tribinama sjedili su Albanci, a s desne Srbi i nemali broj onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.
U parteru murija. I nitko s partera nije gledao u pravcu bine, svi su promatrali lijevu i desnu stranu tribina. Atmosfera je bila nasilno srdačna, s izljevima navijačkih strasti, kao da je nogometna utakmica. Kad izađe grupa koja pjeva na albanskom, lijeva strana naprosto eksplodira, a kad izađe bilo koja tada jugoslavenska grupa (bilo nas je od Slovenije do Makedonije), desna strana gori. Svi su na finjaka iz petnih žila navijali, svatko za svoj tabor, a muzika tu uopće nije bila bitna. Osjećali smo se kao slučajni prolaznici čija su imena jedino bitna za navijačku odrednicu. Otišli smo s gorkim okusom u ustima. Prvi sam se put sreo s takvom pojavom i dugo sam tražio odgovore kojih nije bilo. Četiri godine kasnije u Radio Beogradu sam na zidu jednog ureda vidio sliku bake koja je vodila unuče u školu s puškom na ramenu. Nekako je to bilo predaleko od mene i od svih nas, jer smo živjeli, kako se govorilo, u uređenom društvu. Dugo me je ta slika i cijela ta atmosfera proganjala. Pjesma je već bila tu.
Vaše pjesme na YouTubeu imaju milijune pregleda, a navodno više pregleda imate iz Hrvatske nego iz Srbije?
Svjestan sam da je to nekima jako bitno, ali ja sam malo staromodan tip i prema društvenim mrežama nemam neki pouzdan odnos, sramota me je reći, skoro nikakav, za razliku od moje djece koja me stalno maltretiraju s tim novotarijama. Naučio sam gledati žive ljude u stvarnom vremenu i prostoru, a virtualni život na platformama mi je stran. Tako da su to za mene samo brojevi. Ja ne obraćam pažnju na te podatke, ne znam ni trebam li im vjerovati, jednostavno nije mi bitno.
Kakav je odnos na relaciji Galija – Hrvatska? U Hrvatskoj imate jako puno fanova i ljudi bi vas rado slušali uživo, no ne nastupate…
To funkcionira vrlo jednostavno. Sve je stvar ponude i potražnje, svjesni smo da tržište diktira sve svim sudionicima u utakmici. Kad organizatori iz Hrvatske osjete i shvate to što vi tvrdite i pozovu nas, mi ćemo sigurno vrlo rado doći.
S druge strane konstantno svirate u BiH, u gradovima u kojima većinski žive Hrvati, svirali ste u Širokom Brijegu, Vitezu, nedavno i u zapadnom Mostaru… Kako vas je publika prihvatila?
Da, zvuči malo kontradiktorno u odnosu na vaše prethodno pitanje, ali točno je, mi često imamo pozive s tih prostora u kojima su Hrvati i uvijek se radujemo tim druženjima. To su zaista predivni koncerti, prije svega zato što je publika na tom području izvanredna. Znaju čak i ove nove pjesme, reagiraju i na sviračke pasaže, na svaku smislenu scensku promjenu, drugim riječima, rijetki su aplauzi na otvorenoj sceni, a ovdje ih dobivamo. Ti ljudi su, vjerujte mi na riječ, ljudi s profinjenim muzičkim ukusom. Baš je veliki užitak i zadovoljstvo svirati tim ljudima. U Mostar već dulje vrijeme dolazimo redovito, svake godine, a u čuveno Međugorje više od deset godina zaredom, dolazimo i u klupskoj formi, sviramo i akustiku, i uvijek je rasprodano. Na te koncerte stalno nam dolazi ekipa iz Splita i Dalmacije. Toliko smo se zbližili da smo ih posljednji put čekali da dođu, javili su nam da imaju nekakav problem s prijevozom pa smo tek onda počeli koncert. Sve u svemu, baš me lijepe uspomene vežu za te prostore. Uostalom, pa Galija je deset godina nastupala i u Makarskoj.
Svojedobno ste bili angažirani u politici, je li vam to naštetilo?
Ne. Politika je profesija putem koje se artikulira rad svih ostalih profesija u svim civiliziranim društvima. Želite li riješiti neka suštinska pitanja vezana za vašu profesiju, a to su u mojem slučaju prije svega muzika i kultura, to morate raditi preko institucija, politike. Shvatite li da su pitanja koja se tiču vaše profesije, muzike i kulture, godinama netaknuta, pod uvjetom da ste društveno aktivan i odgovoran čovjek, normalno je da vam se javi želja da nešto poduzmete. Kad iscrpite sve mogućnosti koje su vam na raspolaganju, idete na više instance.
Ja nisam čovjek koji lako odustaje pa sam krenuo dalje. Tu, naravno, nailazite na krajnje pragmatičan svijet koji funkcionira po svojim pravilima. Kao i u svim svjetovima, postoje razni ljudi s raznim sposobnostima i kvalitetama. Istina, mi umjetnici tu se ne snalazimo baš najbolje i jako smo naivni u odnosu na njih. I kao i u svim svjetovima, tako i u ovome, najbezvredniji su ljudi najdrskiji i oni uvijek štete profesiji. U mom slučaju muzici i kulturi. Njihovi su glasovi najglasniji u medijima jer vjeruju da njihove misli najdalje zvone. I kao što Andrić kaže: “Nema veće nesreće nego kad se mali ljudi dohvate velike teme”. U šali sam govorio da, kad bi ovaj mladi ludi svijet shvatio da se treba institucionalno boriti za svoj svijet, ovi laktaši ne bi znali gdje se zaposliti. Naravno, koliko sam ja upućen, to pravilo važi za cijelu regiju. Ne znam otkad datira to mišljenje, ali uvriježilo se da je sramotno biti u politici, kao da je netko jako pametan želio skloniti pametan svijet dalje od suštine. Ja mislim da u civiliziranom svijetu čovjek, naročito mlad, mora biti društveno aktivan.
Koliko kao glazbenik na turnejama osjećate teret teške ratne prošlosti ove regije?
Kad pamet zašuti, a glupost progovori, kako se normalan čovjek može osjećati? Tragedija se uporno ne zakopava, a mrtvi se ne ostavljaju na miru. Sve nas zajedno treba biti sram pred čašću onih od kojih dolazimo, a bojim se i pred onima pred kojima stojimo. Tamo gdje slave život, tu muzika i duša igraju kolo. Tamo gdje slave smrt, tu sviraju tišina i buka. Vjerujem da će ovaj mladi svijet biti mnogo pametniji od nas.
U djetinjstvu vas je pad sa stolca prikovao za bolnički krevet gotovo pet godina. Koliko je taj događaj važan za vašu karijeru?
Kad god sam o tome govorio, na licima slušatelja vidio sam i osjećao sažaljenje. Nikako im nisam mogao objasniti da je zapravo bila privilegija živjeti takav život. Kada bih inače shvatio važnost života da nije bilo te bolnice, tog kreveta, korita i višegodišnjeg fiksnog kadra pred očima, preko kojeg sam bio prisiljen uočavati male svjetove koji su oko nas i koje ne vidimo i o njima ništa ne saznamo, čak i kad odlazimo s ovog svijeta.
Slomio sam kralježnicu u drugoj godini života, odveli su me na liječenje u Rovinj i tamo sam u koritu, nepokretan, proveo dugih pet godina. Moji roditelji bili su obični radnici i sa svojim primanjima nisu si mogli priuštiti česte dolaske u Rovinj, tako da su skupljali novac cijele godine da bi ljeto koristili, ne više od dvadesetak dana, da me dođu vidjeti. U to vrijeme nije bio moguć nikakav kontakt na toj daljini, a ja sam bio premali da bih znao pisati i čitati pisma. Tako da su moji realni roditelji tada praktički bile sestre koje su radile u toj bolnici. Cijeli život odvijao se u četiri zida. Bilo nas je podosta u sobi i bili smo prisiljeni sami stvarati svoj svijet – onaj koji je živio samo tu i nigdje više. Sjećam se da sam nebo zamišljao kao golemu vrećicu koja se može iscijepati kada grmi. A grmjelo je, Boga mi, jako i strah je bio velik. Ne baš tako često netko je napuštao ovaj svijet i mi smo to zvali “velikim spavanjem”. Svi bi, čini mi se, kao pod komandom zašutjeli i čekali neko vrijeme da ode, da dobro „zaspi“. Prvi za koga se sjećam da je otišao zvao se Šerif. Njegove krupne zelenkasto-plave oči gledale su me sve dok ga sestra Spinija nije pokrila. Ja sam to nekako zapamtio kao dubinu koja odlazi u beskonačno mali svijet, kao kada se nešto smanjuje neprekidno i, kada ga više ni ne vidiš, osjećaš da se i dalje smanjuje. U tom plavo-zelenom pogledu s otvorenim očima nije bilo tuge jer mu nitko ništa nije ružno rekao, sam je otišao.
Jednom je u bolnicu došla kazališna trupa i izvela predstavu za nas, jedan glumac svirao je u „muzike“ (usna harmonika) i ja sam prvi put shvatio da to proizvodi čovjek, a poslije toga stalno sam molio tetu Mariju da kaže mom tati da mi donese „muzike“. Luđački sam poželio imati tu „stvar“. Nije prošlo mnogo vremena i teta Spinija mi je donijela usnu harmoniku i rekla da mi ju je tata poslao. Tek godinama poslije saznao sam da mi ju je ona kupila. Auu, kakva sreća, nisam mogao disati, o snu ni govora. Tu noć morao sam žmiriti da me ne bi kaznili jer su svi odavno zaspali, a i vjerojatno bi mi uzeli to moje blago. Relativno sam brzo tako u krevetu naučio svirati usnu harmoniku i mislim da sam već tada sklapao neke melodije na njoj. A učio sam tako što sam slušao muziku koja je dolazila izvana, s razglasa bandere.
Kad sam ponovno učio hodati, strah od visine, kad stojiš, svladavao sam svojom usnom harmonikom, koju nisam ispuštao iz usta. Kad me konačno majka u sedmoj godini izvela iz bolnice, strah od automobila, koji su pravili nenormalnu buku i koji su me gledali tim staklenim očima koje se ne kreću, svladavao sam opet uz moje “muzike”. Moja druga majka je ta bolnica u Rovinju i sestra Spinija, sve tajne moje duše ostale su unutar tih zidova. Nisam se nikad vratio tamo, samo se sjećam kad je moja majka jednom rekla da je umrla doktorica Horvat. Njoj dugujem svoj život. Nisam jedini.
Kao mladić svirali ste obrade poznatih rock-pjesama po jadranskoj obali, a kasnije ste skladali glazbu za kazališne predstave. Čini se da je taj jedan koktel glazbenog avanturizma i kazališta bio odličan temelj za Galiju...
Treći instrument koji sam naučio svirati bila je gitara. Tako da je sviranje po plažama Jadrana meni dobro došlo za vježbu. S obzirom na to da nisam volio imitacije, stalno sam se trudio odsvirati poznate pjesme na neki svoj način, što je dosta sličilo na obrade. Pa kad uzmemo u obzir da je to vrijeme bilo u znaku hipi pokreta, ja sam, može se reći, bio suvremenik svog doba.
Moja istinska ljubav ipak je bilo kazalište. Malo se zna da je Galija nastala iz potrebe za kazališnom predstavom. Naime, još kao tinejdžer sedamdesetih godina pisao sam muziku za kazališne predstave u Nišu i puno puta sudjelovao kao kantautor u njima. U jednoj o njih redatelj je od mene tražio da oformim bend za predstavu “Ljubav i Oliver”. Mi smo tu glumili nekakav morski bend koji svira negdje na Jadranu, s tim što su songovi morali biti originalni. Čini mi se da smo poslije druge reprize odlučili nastaviti s radom jer nam se sve to jako svidjelo. Zato sam i zapamtio datum osnivanja grupe – bilo je to 4. siječnja 1976. Tada je održana prva proba i od tada nikada nismo prestali s radom. Naravno, paralelno sam nastavio s radom u kazalištu jer sam osjećao da mi je tu izvorište. Prema mojoj evidenciji, napisao sam muziku za više od sto predstava širom regije i tadašnje Jugoslavije. Bili ste u pravu, o tome rijetko tko zna.
Galija je nastala u niškoj kavani Galija, u kojoj su se okupljali boemi i umjetnici. Postoji li ta kavana i danas?
Naravno. Tamo se nalazi naša prva platinasta ploča koju smo dobili za 30 godina rada. Nevjerojatno, mijenjali su se vlasnici kavane, a ploča je uvijek bila tu. I dan-danas je tu. Kavana Galija postoji još od 1920. godine. Priča se da je naziv dobila po čovjeku koji se vraćao kući s Krfa brodom na kraju Prvog svjetskog rata. Naišla je njemačka podmornica i potopila brod. Naš čovjek jedva je spasio živu glavu i, kad je došao kući u Niš, dobio je nadimak Galija. Otvorio je kavanu kojoj je dao nekakvo ime. Ali u to vrijeme gotovo nitko nije pamtio imena kavana, pamtio se vlasnik. Tako da je nadimak presudio. Govorilo se: „Idemo kod Galije“. Kasnije je ta kavana bila stjecište boema. U nju su dolazili glumci, muzičari, profesori… Imala je poseban šmek. Kao student tu sam bio redovan, dolazio sam i krišom promatrao te glumce, te velike ljude, i sanjario da bih možda i ja mogao jednoga dana biti njihovo društvo. I kad su od mene zatražili da osnujem bend, otišao sam u Galiju i tu skupio ljude. A kamo drugamo? Tek kasnije, 1978., nazvali smo bend po kavani, a naziv benda morao se smisliti jer smo se prijavili za Zaječarsku gitarijadu, na kojoj smo tada i pobijedili.
S bratom Predragom počeli ste surađivati već na prvom albumu. Bila je to suradnja koja će godinama biti noseća kreativna autorska snaga grupe Galija. Kako je raditi s bratom?
Sjajno. On me je čitavog života nekako pazio, pa stariji je brat, a moja prošlost i majčina smrt na neki su ga način obvezali da bude onaj koji čitavog života pazi. On je fan Rolling Stonesa i stalno me pokušavao odvući iz trubadurskog dizajna u aktualne muzičke forme rock’n‘rolla. Čak me tjerao da naučim svirati usnu harmoniku s kompresijom (blu note), s obzirom na to da sam dotad svirao talijanski stil, klasični, dominantni, s durskom ljestvicom. Ritam i blues bili su osnova njegove estetike, kojom je poprilično utjecao na mene. Odmah u startu sudjelovao je pišući tekstove, ali nije se pridruživao grupi jer je radio u duhanskoj industriji u Nišu te nije bilo moguće da stalno bude s nama. Na albumima je sudjelovao u tekstovima i pjevao back-vocale, a od trećeg je albuma stalno s nama i tada je kao vokalni solist snimio popularnu pjesmu „Ja sam od onih“. Kako je vrijeme odmicalo, njegov udio u našoj priči bio je sve veći, ali nikada nije prelazio na frontu, uvijek je nekako bio jako važna pozadina bez koje se nije počinjalo s pisanjem. I jedan i drugi voljeli smo to što smo radili i bili smo zadovoljni onim što smo postizali. I dan-danas princip je isti.
Susret grupe Galija i tekstopisca Radomana Kanjevca u jednom je trenutku potpuno promijenio pristup autorstvu Galijinih pjesama, i u toj suradnji nastaje trilogija u kojoj se govori o sudbini ljudi na Balkanu u vremenu koje je najavljivalo raspad Jugoslavije.
Radomana Kanjevca upoznali smo osamdesetih godina u Makarskoj. Tamo je vodio program na lokalnoj razglasnoj stanici u kampu Goran, a dolazio je s Radio Beograda, na kojem je radio kao voditelj i urednik emisije “To je samo rokenrol”. Ta emisija bila je jako popularna među mladima jer se bavila i kritikom društvene stvarnosti toga doba. Iz tog druženja rodila se neobična ideja. Radoman je predložio da snimimo tri ploče koje će se baviti tematikom kojom se Galija nije dosad bavila. Odmah smo shvatili da moramo napustiti dotadašnji način muziciranja jer su tekstovi bili jako dobri, provokativni, a samim time i dominantni, i nije ih trebalo muzički opterećivati. Sve mi je to sličilo na neku vrstu kabareta, što sam dobro poznavao radeći u kazalištu. Cijelu stvar smo pojednostavnili i, da to ne bi bilo nešto što potpuno izlazi iz našeg muzičkog stila, odlučili smo se za pop-rock varijantu. U traganju za zvukom koji će najbolje odgovarati tekstovima neprekidno smo eksperimentirali, što je rezultiralo širokim dijapazonom zvučne slike koja se često suprotstavljala samoj sebi. Naravno, to je bilo poprilično riskantno jer se to tako nije nikad radilo i sve nas je žestoko izbacivalo iz ravnoteže. I da ne bismo pali, grčevito smo se trudili ostati na nogama. Na kraju se eksperiment ipak isplatio, prije svega zahvaljujući sjajnim Radomanovim tekstovima. Nastale su pjesme poput „Stare trube“, „Da me nisi“, „Kad me pogledaš“, „Uzalud se trudiš“, „Noć“, „Da li si spavala“… od kojih mnoge djeluju kao da su vječne. Za mene je to sjajna kazališna drama. Volio bih da je jednog dana postavimo na sceni.
Cijeli se život bavite muzikom. Je li to bila dobra odluka? Jeste li umorni od turneja, svirki, poroka…
Opet bih isto izabrao. Od muzike ne možete biti umorni, pogotovo kada ste bili jedan od sudionika i kroničara jednog izuzetno važnog vremena koje smo ispisivali svojim postojanjem i djelovanjem. Siguran sam da će puno toga ostati za generacije koje dolaze i da će oni znati što činiti s time. A oni koji su u tome vidjeli samo nacionalističke boje, za njih ionako ništa nije vrijedilo jer nisu htjeli ili nisu mogli razumjeti ništa drugo. Za pametnog dovoljno. Umjetnici su ljudi koji teže savršenstvu najuzvišenijih dijelova ljudske svijesti koja graniči s univerzumom, koji nas okružuje svojom beskonačnošću i dobrotom, unaprijed svjesni da se njihova djela ovisno o turbulencijama vremena mogu shvatiti i drukčije.
Što se poroka tiče, to opet ovisi o osobnosti, prioritetima, stavu. Poroci su ovozemaljska kategorija i o tome hoće li oni vladati vama ili vi njima ovisit će ishod njihova djelovanja.
Hoće li Galija doživjeti i 50 godina na nogama? I kakvi su vam planovi za buduće razdoblje?
Galija bez sumnje korača prema svojoj pedesetogodišnjici, samo, kao što moja generacija kaže, Bože zdravlja. To je moj najveći san. Zlatna svadba s muzikom, to bi bio nekakav radni naslov tog događaja. Posluži li nas zdravlje, sigurno ćemo do 2026. objaviti još dva albuma i vjerujem da će dosta toga na koncertnom planu biti realizirano. U mojoj glavi postoji tisuće svjetova i želja koje dosad nisam uspio ostvariti. Volio bih da ih što manje ostane neostvareno. Ovo nije kraj.
