Miro Gavran se svojim novih dijelom upisao na listu dramskih autora koji čvrsto drže žensku stranu u vječnom muško-ženskom ratu. Njegova "Lutka", premijerno izvedena večeras u maloj dvorani Lisinski, priča je o muškarcu koji nakon što ga je ostavila djevojka na nagradnom natječaju osvoji lutku – androida stvorenog za muško zadovoljstvo. Lutka na kraju pobjeđuje. Ona se vraća u svoju kutiju, a on odlazi pravoj ženi koju je otjerao vlastitim egoizmom. Sve to, s poprilično edukativne namjere Gavran priča kroz uobičajene životne situacije kojima popituje: ljubomoru, samopouzdanje u vezi, egoizam, ljubavnu nesebičnost i sebičnost, seksualne slobode, ali i to smije li žena proizvoditi previše buke dok nakon ručka pere posuđe, a on izvaljen na kauču čita novine. Može li lutka tako lako naučiti muškarca u čemu griješi kada su žene u pitanju? Naravno da je osnovna teza prenaivna za stvarni život, ali ne i sasvim opuštajuću komediju u kojoj će mnogi (uvijek se treba nadati) prepoznati i svoje pogreške.
"Lutku" je režirala Mladena Gavran sigurno vodeći svoje glumce kroz tekst. Pri tome ih nije mogla bolje odabrati. Lutka je mlada Doris Pinčić, koja da je svijećom tražila ne bi pronašla bolju ulogu za teatarski debi i odmak od ultrapopularne sapunice. U ovaj je lik ugradila vlastitu mladost, ali i teatarsku nevinost i upravo to su temelji njene uvjerljivosti, ali i komičarskog dara kojeg je iskazala. Dobro joj parira Robert Kurbaša dok u finim nijansama balansira ulogu muškarca nesigurnog u sve oko sebe, ali i u samog sebe.
>> Teatar Gavran 'Lutkom' počinje slavlje desete godine postojanja
Jučer sam Pinčićku čuo u kulturnom pregledu i prvi put mi nije išla na živce kako to zna kad mjenjam kanale pa preskačem Laru. Šta te sapunice učine čovjeku. Inače je možda dobra glumica.