Jednog od tih sunčanih rujanskih dopodneva, nakon našeg povratka iz Osla, stao sam nasred svoje radne sobe, zapanjeno je obuhvatio pogledom sa svih strana i zaključio, da se ta lijepa sunčana soba s balkonom, u kojoj su i zidovi bili sunčano obojeni, u narančastoj boji, pretvorila u jedno grozno skladište starih novina, časopisa, revija i kojekakvih inozemnih tjednika i mjesečnika, što sam ih tu godinama odlagao u Podravkine i Kraševe kartonske kutije.
„Što će ti stare novine“, gunđala je neprestano Eva. „Baci sve to, samo nakupljaju prašinu!“
„Moram ih prije pažljivo prelistati“, branio sam se neprestano, „i izrezati sve ono što mi treba.“
„To govoriš godinama“, žestila se Eva, „ali ih nikada i ne pogledaš. Te prašnjave novine zakrčile su cijelu sobu. Više se uopće ne može pospremiti.“
„Pa znaš dobro da su mi mnogi tekstovi iz novina potrebni, kao dokumentacija“, branio sam se uvijek istim argumentima. „To mi olakšava posao kod pisanja. A može me inspirirati i za neku TV seriju, ili dramu, kao onaj mali člančić iz novina, što mi je bio pravi poticaj za TV dramu Ožiljak...“
„Dobro, ne kažem da ti novine i časopisi nisu potrebni“, rekla je razborito Eva. „Ali moraš već jednom to obaviti i baciti u smeće ono što ti više ne treba!“
Uvijek smo se na kraju lijepo dogovorili da ću to uskoro učiniti, ali na tome je sve i ostalo. Moram, doduše, reći da sam više puta započeo s tim mukotrpnim poslom, ali sam nakon nekoliko dana morao prekinuti zbog svakodnevnih uredničkih poslova, koji su mi ponekad oduzimali jako mnogo vremena. Eva više nije na tome toliko insistirala, štoviše i ona je počela neke stvari donositi u moju sobu, također u kutijama, jer je odjednom ta moja radna soba smatrana u obitelji – skladištem. Zavirio sam u njene kutije – tu su bile neke njene stare medicinske knjige sa studija, kojekakve teke i stručni časopisi, što ih je odlagala, kao i ja novine. A zatim je i Marko počeo u sobu donositi neke svoje odbačene stvari i moja je radna soba postala u pravom smislu riječi – skladište.
Sjetio sam se tog jutra, da sam još kao dječak skupljao i spremao sve stripove, izrezivao iz novina romane u nastavcima, sve to stavljao u razne fascikle i marljivo ih spremao. Moja se mati zbog toga također često ljutila, govoreći mi: „Ti si, Petre, kao i tvoj krsni kum Mate Mažić!“ „Zašto?“ pitao sam mamu, a ona se nasmijala, zajedno s mojom bakom i rekla: „Zato, jer i on skuplja sve novine i stare knjige, odvest ću te u njegov stan da to vidiš!“ I jednom smo otišli do njega, a ja se sjećam da sam zapanjeno, ali i zadivljeno gledao tu njegovu papirnatu „zbirku“, koja je bila rasuta na sve strane po stanu, pa čak u jednoj sobi i na podu.
„Kako ti se sviđa stan tvog kuma?“ pitala me mama, kad smo se vratili kući, a ja sam rekao: „Jako! Je l´ bi mogao jednom opet otići k njemu da pažljivo pogledam sve što ima?“
Mama i baka su prasnule u smijeh, a odonda su me ponekad znale nazivati „naš Mate Mažić“.
Evi to nisam nikad pričao, jer bi me još i ona počela zvati „Mate Mažić, kako stoje stvari u vašoj radnoj sobi?“
„Odlično“, rekao sam sam sebi, „sad zaista imam vremena i mogu tu sobu pospremiti za najviše tri tjedna, pa možda i prije.“
Pogledao sam na sat – bilo je već jedanaest. Eva dolazi s posla oko dva, a ja ću sada početi s tim famoznim čišćenjem svoje radne sobe.
Stao sam nasred sobe, ogledavši se oko sebe. Odakle da počnem, razmišljao sam, gledajući čas u kutije na podu, kojih je bilo barem dvadesetak, a možda i više, a zatim mi je pogled kružio po policama biblioteke na kojima su knjige bile nabijene u vertikali i horizontali. A na drugim policama bile su naslagane hrpe fascikala, kartonskih i plastičnih, u raznim bojama i bez ikakvog natpisa ili oznake. Najbolje da počnem s tim fasciklima, jer njih treba razvrstati po temama. Osim toga, u njih sam obično stavljao izreske iz novina i časopisa.
Odjurio sam u kuhinju po velike crne vreće za smeće, kojih je na sreću bilo nekoliko rola, i to onih velikih, sedamdeset puta sto. „Bog bogova!“ rekao sam sâm sebi, jer inače ih nikad nemamo doma, a sada su tu, i nema više izgovora. „Hajde, Petre“, poticao sam sebe, sav u pospremalačkom žaru i prionuo na taj posao stoljeća.
Još jednom sam se ogledao po sobi i naglo promijenio plan. Najprije treba likvidirati ove kutije, što su sasvim zakrčile prolaz između biblioteke i pisaćeg stola, a onda idemo na fascikle, na policama biblioteke i ostalo.
Otvorio sam prvu veliku Kraševu kartonsku kutiju iz koje me zapahnuo miris ustajalog, prašnjavog papira, sjeo na niski drveni stolac, raširio crnu vreću i stavio je uz lijevu nogu. Na samom vrhu kutije bili su stari brojevi Book Reviewa, književnog priloga New York Timesa, što mi ih je redovno slao moj brat iz Buffala. U njima su bili prikazi najnovijih američkih knjiga, kao i liste bestsellera, svrstane pod fiction i nonfiction. Taj literarni prilog koristio mi je za rubriku Inozemne kulturne informacije, što sam je godinama uređivao, a još više mi je trebao kao dragocjena informacija o najnovijim izdanjima na američkom tržištu i plasiranje pojedinih naslova na bestseller-listama, koje su mi bile neke vrste putokaza za opcije, što sam ih tražio kao urednik biblioteke Svjetski bestseleri.
Nastavio sam dalje prekopavati po toj kutiji u kojoj su bili samo „Book Reviewi“, stara godišta iz 1981., pa do 1988. „E moj brate“, uzdahnuo sam, držeći na koljenima nekoliko brojeva Book Reviewa, „svakog tjedna slao si mi ih u onim velikim žutim kuvertama i ni jedan broj nisi propustio poslati. Uvijek sam se u svemu na tebe mogao osloniti...“
Kroz otvorena balkonska vrata vjetar je odnekud donio miris paljevine bora ili smreke, a jedan list s obližnje breze dolepršao je u sobu.
Zaboga, pa već je skoro dva, Eva će doći svakog časa, a ja još nisam napunio ni jednu vreću. Ne smijem više listati svaki broj Book Reviewa, jer inače tome nikad kraja.
Sjeo sam ponovno na mali drveni stolac i stao bjesomučno bacati u raširenu vreću stare brojeve Book Reviewa, a srce mi se kidalo, kad sam za to vrijeme mislio, kako odlaze zauvijek u stari papir ili smeće, a sigurno bi netko bio sretan da ih ima, da ih može koristiti, jer tu su kritike i prikazi mnogih dobrih knjiga, koje će vjerojatno biti recenzirane kao preporuka za prijevod. Najbolje da ta godišta Book Reviewa poklonim nekom uredniku u izdavačkom poduzeću, ili možda prevoditeljima s kojima sam godinama surađivao. Ali, vraga! Pa nudio sam te komplete već mnogima, ali nitko nije pokazao baš nikakav interes.
I kompletna godišta, od 1981. do 1988., završila su jadno, u gadnoj, crnoj, plastičnoj vreći, osim jednog broja, što sam ga naglo izvukao, kao mačića, kojeg sam u posljednji trenutak spasio od utapljanja u vezanoj vreći. Neka ostane – za uspomenu!
Nakon toga su došli na red francuski Les Nouvelles littèraires i Figaro littèraires, engleski Publisher´s Weekly, talijanski literarni prilozi iz La Stampe i Corriere della Sera...
Tri goleme crne vreće već su pune i vezane špagom, ali toga ima još toliko, da ti mozak stane! Čini se, kao da nisam ni prstom maknuo, ovo kao da je ukleto.
Ustajem s niskog drvenog stolca i ispravljam pogrbljena leđa, koja me već prilično bole od dugog sjedenja na tom malom stolcu bez naslona. Ali on mi je najprikladniji, jer s te visine mogu lako dohvatiti sve što je u kutijama, koje su poslagane na podu.
Hodam po sobi tamo – amo, savijajući se u leđima, zastajem trenutak na širom otvorenim balkonskim vratima i gledam u krošnje stare breze na travnjaku, ispred naše kuće.
„Četiri velike vreće su spakirane“, rekoh. „Mogao bih još jednu... i za danas je dosta!“
Pogled mi je pao na hrpu naslaganih časopisa, a na samom vrhu bio je stari broj „Književne smotre“. S naslovne stranice gledao me je iskosa mrkim pogledom Boris Pasternak, držeći u uzdignutoj lijevoj ruci veliki džepni sat, okrenut prema meni, kao da me upozorava na vrijeme koje nezaustavljivo ide... i da bih se već jednom trebao prihvatiti posla. „Eto, sad imate i stan pa možete pisati...“, pričinilo mi se kao da mi govori Boris Leonidovič svojim melodioznim glasom, kao što je svojedobno govorio Nađi i Osipu Mandeljštam, kad ih je usput posjetio u Furmanovljevoj ulici u Moskvi, da bi vidio, kako su se „smjestili u novi stan“.
„A sada se, poštovani Borise Leonidoviču, opraštam od vas“, rekao sam tiho, „a ova Književna smotra s vašom fotografijom i sjajnim esejom o „kompozicijskom značenju smrti u vašoj i Mandeljštamovoj lirici“ stajat će na posebnom mjestu u mojoj biblioteci.“
Jasno, kad je do kraja uredim!
Meko i blago rujansko sunce dočekivalo me svakog jutra na prozorima i balkonima i uporno me mamilo da izađem van, da na njegovim svijetlim krilima odletim iz kuće u koju sam se već tjedan dana zatvorio, pospremajući svoju radnu sobu iz koje sam do sada odnio u smeće desetak velikih crnih vreća. „Pa toga će biti još barem triput toliko“, pomislio sam, osvrnuvši se oko sebe. „Baš je glupo provoditi ovako te lijepe sunčane dane – u pospremanju sobe. Nastavit ću preko vikenda, tada će, prema prognozi, ionako pasti kiša. A sada bi bilo najbolje da malo odem na špicu...“
„Njet!“ pogledao me mrko Pasternak, pokazujući mi opet na svoj džepni sat u uzdignutoj ruci. Znao sam dobro što to znači, ja se po običaju nastojim opet izvući iz tog posla, kako bih poslije mogao kukati da nemam gdje raditi i te priče. „Ali barem danas, barem jedan dan da malo predahnem od tog groznog posla... da malo na špici popričam s Otom, kog dugo nisam vidio...“
„Njet!“ uporan je Boris Leonidovič, gledajući me gotovo hipnotičkim očima, kojima se ne možeš oduprijeti. „Rabotaj!“
I što mi je drugo preostalo, nego da okrenem leđa tom napasnom suncu, sjednem opet na svoj tvrdi mali stolac, rastvorim crnu vreću pored svoje lijeve noge i nastavim s poslom, pogledavši iz kuta očiju prema Pasternaku, koji je, kako mi se pričinilo, malo uzdigao lijevu obrvu i rekao: „Harašo!“
Moram priznati da me priča oduševila; sam tijek radnje, maestralni i potpuno neprimjetan prelazak s Kraševe kartonske kutije na Book Review New York Timesa pa Les Nouvelles littèraires i Figaro littèraires, engleski Publisher´s Weekly, talijanski literarni prilozi iz La Stampe i Corriere della Sera... Bože! I onda šećer na kraju - četiri crne vreće i Pasternak, potpuno neočekivan obrat! Nije čudo da je naš najstariji živući književnik završio u Antologiji kratke priče Večernjaka (1964. – 2014.) koju je uredio Tomislav Sabljak, a s kojim je autor osnovao časopis "Termin". Čisti hard-boiled, nema što.