Kako interpretirati i vrednovati suvremena umjetnička djela? Znate li govoriti tim jezikom? Zbog nepostojanja kriterija za vrednovanje cijelog spektra umjetničkih djela, uglavnom zbog kvantitativne razlike u obliku medija u kojemu su nastala, laici nerijetko zaobilaze muzeje suvremene umjetnosti. Zbog toga u zagrebačkom MSU odnedavno posjetiteljima nude neobično vodstvo – američki pogled na Zbirke u pokretu koji vodi povjesničarka umjetnosti, izvorna govornica Elaine Ritchel. Radeći nekoliko mjeseci kao volonterka, dobro je upoznala kolekciju MSU-a i prilike u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Interpretativnim metodama Rika Burnham i Elliot Kai-Kee, kojima se služe američki muzeji, predstavlja posjetiteljima MSU-a.
Služi se Feldmanovom metodom kritike umjetnosti kojoj je cilj pojednostaviti i približiti umjetničko djelo pojedincu. Postavljajući najosnovnija pitanja temeljena na vizualnome dojmu – na što asociraju boje, oblici, volumen i tekstura umjetničkih djela ohrabruje posjetitelje da sami zaključe zbog čega je djelo takvo kakvo jest, a bitno je da slušaju intuiciju. Razgovor umjesto klasičnog monologa zajamčeno potiče kritičko promišljanje.
Četiri djela za kritiku
Elaine je od brojnih umjetničkih djela iz muzejskog postava odabrala njih četiri: sliku – Meandar Julija Knifera, fotografske printove performansa Zlatka Kopljara – K9 iz 2005. godine, objekt Vladimira Bonačića DIN GF 100-14 iz 1969. godine i ready-made (industrijski proizvedeni predmet koji smještanjem u galerijsko-muzejski kontekst postaje umjetničko djelo) Borisa Bućana – šahovsku ploču čiji su (imaginarni) protivnici Piet Mondrian i Marcel Duchamp. Cilj joj je bio kroz umjetnička djela predstaviti neke od osnovnih žanrova izražavanja u suvremenoj umjetnosti, a jedina poveznica bila je da joj se radovi sviđaju.
Vodstva se održavaju subotama od 17 sati, a na drugome po redu, okupilo ih se osmero. Iako je osmišljeno za strance, jer je na engleskom jeziku, skupili su se Hrvati različitih profesija – filozofkinja, slikar, student povijesti umjetnosti, arhitekt, marketinški stručnjak... Jedina strankinja bila je Nedra iz Teksasa koja je u Zagreb doselila zbog supruga Saše.
Tura je počela Julijem Kniferom i njegovim Meandrom u kutu iz 1961. godine, takozvanom antislikom jer je nastala spajanjem dviju slika istog motiva u jednu postavljenu u kut muzeja pa je po tome posve neobična. Grupa je zaključila da je Knifer bio opsesivan u ponavljanju motiva dovodeći ih do savršenstva. Netko je primijetio i poveznicu s meandrolikim izgledom MSU-a.
Zanimljivo je bilo ispred pet velikih fotografskih printova performansa Zlatka Kopljara K9 iz 2005., na kojima autor kleči ispred svjetskih centara moći – pred parlamentima u Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Moskvi i Pekingu. Prvotna se asocijacija na molitvu pokazala pogrešnom jer Kopljar predstavlja ideju molitve koja nestaje kad ispod njegovih koljena uočite krpu kako ne bi zaprljao hlače.
Vladimir Tatomir, student povijesti umjetnosti kojeg je zanimao ovakav oblik obilaska muzeja, pojasnio je da su i printovi postavljeni visoko na zidu kao što se u crkavama postavljaju ikone da bi vjernici osjetili poniznost i strahopoštovanje.
Treće umjetničko djelo, svjetlosna instalacija Vladimira Bonačića, bivšeg šefa Laboratorija za kibernetiku pri Institutu Ruđer Bošković, izazvala je najveću raspravu u grupi. Kao umjetnik međunarodnog pokreta Novih tendencija koje karakterizira eksperimentiranje umjetnosti i tehnologije, Bonačić je najdosljednije uveo računala u proces rješavanja tada aktualnih umjetničkih pitanja. Uz pomoć računalnog programa koji je sam osmislio, ostvario je kontrolu nad bljeskanjem svjetala objekta koje djeluje nasumce, a nije takvo nego je programirano. Bonačić je pokušavao vizualno predočiti rezultate istraživanja polinoma koji su vizualno bili vrlo atraktivni.
Grupa je počela raspravljati o tome koliko je tehnologija bitna u umjetnosti i je li ovaj objekt više umjetnost ili tehnologija. Jedni su tvrdili da tehnologija za umjetnost uopće nije bitna, a drugi su to osporavali zastupajući tezu kako je i olovka proizvod razvoja tehnologije i samim time usko vezana uz umjetnost. “Tko zna što je na mjestu ovog muzeja bilo prije dvadeset godina ili prije tisuću godina. Da nema tehnologije, ne bi bilo ni muzeja”, poentirala je Nedra.
Bućanov šahovski \"problem\"
Umjetnički doživljaj četvrtog djela, šahovske ploče Borisa Bućana iz 1975. godine, također je motivirao sudionike na razgovor o tome zbog čega su Bućanovi igrači začetnici novih umjetničkih stilova njihova doba – Pieta Mondriana kao slikara pionira geometrijske apstrakcije i Marcela Duchampa, konceptualnog umjetnika koji je slavan postao po “fontani”. Porculanski pisoar Bedfordshire Duchamp je učinio slavnim izvrnuvši ga za 90 stupnjeva i izloživši kao umjetničko djelo što je, naravno, izazvalo žestoku raspravu među umjetnicima koji su s njim izlagali na izložbi Društva samostalnih umjetnika 1917. godine.
Duchamp je bio strastveni igrač šaha pa je jedna od njegovih dosjetki bila da se prestaje baviti umjetnošću kako bi sve vrijeme posvetio toj logičkoj društvenoj igri. Poslije se pokazalo da je to bila još jedna od njegovih nestašnih podvala.
Boris Bućan je na Duchampovoj strani šahovske ploče postavio figure, Mondrianovu stranu ostavio je praznom, oslikavši samo tri bijela polja u crvenu, plavu i žutu boju po kojima je Mondrian poznat jer je vlastitu kolorističku skalu reducirao na osnovne boje. Poveznica sa šahom bila je da je i Mondrian znao zaigrati šah, no nipošto ga nije igrao tako dobro kao Duchamp.
Usavršavala se na Meštroviću
Ta četiri djela mlada će Elaine Ritchel pokazivati posjetiteljima tijekom ljeta. Kaže da je prednost ovog vodstva taj što se nikad ne zna kakvo će biti jer sve ovisi o posjetiteljima i njihovoj spremnosti na razgovor.
Smatra da su četiri umjetnička djela, o kojima je s posljednjom grupom razgovarala više od sat i pol, optimalna kako bi se zadržala koncentracija i i potaknulo razmišljanje o umjetničkim djelima bez straha od pretjeranih doza informacija što standardna vodstva često nude. Elaine je tek jedna od volonterki muzeja koja sudjeluje u edukativnom programu osmišljenome ove godine. Pomaže joj Morana Matković, povjesničarka umjetnosti i volonterka odgovorna za ostale edukativne programe Muzeja – od onih za djecu pa do posljednjih, kojima je cilj popularizacija suvremene umjetnosti. Elaine je usavršila modernu, a magistarski rad studija povijesti umjetnosti na Sveučilištu Teksas u Austinu pisala je o Ivanu Meštroviću. Njegova djela upoznala je na ljetovanju u Hrvatskoj prije nekoliko godina. Radno iskustvo stekla u teksaškom The Blanton Museum of Art i na University of New Mexico Art Museum.
