Hmmm...
Dobro došli u moju lekciju o rastavljanju tame u mraku!
Odvajkada postoji jedna nevjerojatna navada mraka, stara koliko i noć – kada navečer isključimo sva svjetla u sobi – u kojoj tama zadobiva čudotvoran, prirodan nagon te ostvaruje neobičnu pojavu. Riječ je o očaravajućoj i savršenoj igri koja se ponavlja baš svake noći posvuda na svijetu u svakoj sobi i zakutku.
Ako ste upoznati s njome, možemo je iznova uživajući zaigrati, a u slučaju da je još niste primijetili, krajnje je vrijeme da pogasite i posljednji izvor svjetla te da na nju predano i usporeno usmjerite svu svoju tankoćutnost.
Premda ova vječna igra traje oduvijek, sam je njezin čin vrlo kratak, a odvija se ovako: čim isključimo svjetlo u sobi, velasta se tmina sa stropa počinje spuštati i hitati nadolje prema podu. Istodobno, podna se tmina uzbibano uzdiže i stremi prema gore te obje počinju, zadivljujuće brzo, nadirati jedna k drugoj. Time otpočinje tamnjenje čitave sobe i tmine se, opčarano čudeći bliskosti, hrle prožeti. U brzini njihova prodora primjećujemo veliku strast za spajanjem koja ih i osnažuje. Potom, u njenom jurećem časku – nije lako precizno uhvatiti taj trenutak – tmine se na sredini puta naglo, negdje na polovici sobe, bezbolno, ali zorno sudaraju na vrlo poseban način.
Pahuljasto se preguravaju, međusobno se potpomažući pri rahlom zabijanju, da bi upotpunile i time stvorile žitku crnu, a apsolutno neopipljivu smjesu.
Njome postaju združen i neprobojan mrak.
Za ovaj fantastični trenutak spajanja još uvijek ne postoji pravi izrazi kojim bismo vjerodostojno opisali naše oduševljenje, a neprecizni nazivi poput “tminanje”, “gasilučiti”, “mračidba”, “odbljeskakut” te “tamtamataman” i “kmicanje”! – nisu se još posve udomaćili.
No, odmah po trenutku spajanja, već dobrano guste tmine se, s privlačnom lakoćom, vretenasto obavijaju jedna oko druge i stanu razvlačiti prema zidovima sobe. Otisnute od stropa i poda, meko se istežu do svojih završetaka obuzimajući prostor. Pristigle tmine protegnule su tamu do zidova pa to već prepoznajemo kao mrkli mrak u kojem se više ne vidi ni prst pred nosom. Ali na ovome mjestu treba biti oprezan, jer se možemo mimoići u vjerovanju. Budući da je sve okončano mrakom, pomislit ćemo da se time igra tmina završava.
Upozoravam vas da se ne zavedemo pukim riječima.
Pogriješit ćemo ako odmahnemo rukom, maknemo prst s nosa i odustanemo jer se, zapravo, ono najveličanstvenije počinje tek sada događati. Sve dosad i nije bilo ništa posebno. Nama se samo čini da je tama zauzela sve stvari i kako je sve skončalo u mraku.
Pravi smisao tmina, upravo nastupa: tmine tek sada, u obostranom milovanju, ispuštaju malene izdanke – takozvane – tminice. One vižljasto migolje u svim smjerovima, nalik trncima, do svih utora i do najzabačenijih zakutaka sobe, nježno tameći pritom sve na što naiđu.
Tminice odlikuje moćno poniranje.
One ne prezaju uvući se pod krevet, u sva rebra radijatora, pažljivo opkoliti noge stola i vazu, ulaziti u sve ladice i ormare, zavući se iza slika na zidu i uokolo zavjesa. Presvlače vlastitom tamom i najsitnije detalje, ukrasne predmete i one slučajno ostavljene poput podmetača za čaše ili ukosnice. Svojim vršcima, tminice postupno, a nepojmljivo brzo – tako da se osjećaj za vrijeme i prostor gubi – obuhvate sve stvari, a da ni jednu ne unerede. I tek kada se zadrže podulje tamo gdje zažele, tu i ostanu. Za njih, toliko su slobodne, nema zapreka i zastajkivanja. Čak i njihov naziv, neki im tako tepaju tminičice, uopće se ne može ni razabrati jer su odveć ugusnute same sobom.
Neki pak tvrde kako ništa od toga nije istina i da su sve to zaljubljenička naklapanja, budući da se u zanosu može doživjeti i ono čega nema. Još napominju kada su se tmine presložile u tamu, igri je bio kraj i točka. No ne treba ih slušati i suviše jer je još jedan važan trenutak pred nama.
Tko drugačije misli, može odustati od osjećaja koji nas u njemu čeka, ali ja ću sabrano nastaviti i u obožavateljskom zanosu i s našim prstom pred nosom: razliježući se po čitavoj sobi i obavijajući praznu bocu, čašu ili knjigu, tminice ne ulaze potpuno u njih, već se oko njih ugibano zbijaju, tako da predmeti koje su obujmile ostaju netaknuti.
Zamijetimo fantastičnu obazrivost kojom tminice zapravo ne dotiču stvari, nego se tek ravnomjerno stapaju uokolo njih, a da pritom svesrdno paze da ih ne oštete niti ostave bilo kakvo crnilo. Beskrajno odane, tminice brižno pripitomljavaju njihove oblike.
Čak i kada se one u praskozorje povuku, čaše ostaju čiste, boce prazne, a riječi u tekstovima nepromijenjene. A na njihovoj beskrajnoj odanosti mogli bismo prestati trljati nos i završiti lekciju da se odnedavno nije pojavio – uvođenjem, do kasno u noć, uključenih ekrana televizora, mobitela i računala u mrak sobe – problem koji remeti njihovu razigranost.
Tama se nasilno počela rastavljati, a njezinim se tminama prijeći slobodna igra te im se onemogućuje potpuno rastezanje i širenje po mraku. Titraji koji struje s ekrana lome i razdvajaju tmine, pa one gube snagu potrebnu za spajanje. Slabi se njihova složnost, a urezivanjem u njihovu gustoću umrtvljuje im se živost. Izdancima tako nestaje moć prodora pa više ne mogu dosegnuti čitav prostor sobe. Tminice ostaju sasječene i rastrgane trzajima. Pune većinom plavkastih ožiljaka – prekinute u izvijanju – grče se prignječene i sputane. I premda stručnjaci napominju da nema povoda za ikakav strah, moramo ipak naglasiti da čim su tmine nepotpune i razrijeđene, smanjivanjem protežitosti, više ne postoji njihov bliski odnos.
Možemo li nešto učiniti protiv toga?
Nedavni pokušaj dječaka, susjeda iz moje ulice koji je, protiveći se kidanju tame, proveo akciju “Spasimo skutrene tminice” pa je u predvečerja palio svijeće i njegovao prozirkaste izdanke tmina zaturene po sobi, nije imao razumijevajućeg odjeka i neslavno je završio. Mama mu je zabranila pretraživanja mraka zbog igranja vatrom i pretjeranog zazivanja smrada. Danima mu je prekopavala stvari i džepove, tražeći natražne dokaze. Uskoro je i sam odustao te se posve posvetio internetu, mobitelu i buljenju u displeje.
Ili je to možda bila djevojčica iz susjedstva? Ne znam točno!
Upravo i zbog razrezanih tmina pod snopljem obilja plavičaste zamrljanosti, danas je čak i meni sve to vrlo teško razlikovati! Izgleda mi više kao da su zvijezde pale vrlo nisko. tzv. progedžetizacija uokolo nas pa više nema ni potrebe podići pogled.
Dakle, hoćemo li ostati prikraćeni za potpunost te čudne pojave?
Hoće li vječna igra naskroz pasti u zaborav?
Nažalost, nema odgovora koji bi nas zadovoljio.
Doduše, istina je, pojava će ostati zabilježena ovom lekcijom, ali ne mogu odoljeti a da ne završim zgranutim i zabrinutim upozorenjem s podignutim prstom:
Znam samo kako bi uskoro mogao izostati prekrasan i jak osjećaj promatranja tmina, u kojem smo sudionici njihove igre. I taj osjećaj, uvjeravam vas, neće se moći spasiti nikakvim pamćenjem. Moglo bi se dogoditi da sve stvari iz tmina ostanu ne po www.e za ne. Tada, pretpostavljam, bit ćemo izloženi na milost i nemilost problijedjele tame kičastih sjena, a u tom bismo slučaju mogli poduzeti – iako će nas one razdvajati – dvije sulude stvari.
Prvu, da kada navečer padne mrak, uključimo svijetlo kako bismo što bolje ispitali tmine. I drugu, zaželjeti ostati u mrkloj tami da u njoj uživamo i još jednom naučimo lekciju o tminama – samo zato što se one u njoj i zbivaju. A ako se takvo što i dogodi, vjerujem da ćemo ipak osjetiti, ma koliko tištalo, kako nas još uvijek nešto zajedno povezuje. Protegnut ćemo prste na otvorenim dlanovima. Ali, to bi onda bila jedna posve druga lekcija.
O našoj vječnoj potrebi za pravom svjetlosti.
Ni odveć žarkoj ni premlakoj ni odviše hladnjikavoj ni zasljepljujućoj i bla-bla-bla…, to je tek kratica za ritmično nabacivanje blatom koje lažira svaki atom: BLA.
Mmmhm!
