Nakon što je u svojim međunarodnim bestselerima “Oče naš” i “Zdravo Marijo”, objavljenima 2017. i 2018., papa Franjo protumačio te dvije osnovne kršćanske molitve, u ovoj svojoj trećoj knjizi nastaloj u razgovoru sa zatvorskim kapelanom o. Marcom Pozzom, koja će uskoro biti objavljena, papa tumači poznatu molitvu Vjerovanje, u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.
– Da bi protumačio molitvu Vjerovanje i ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo u ovoj se knjizi ne služi, kako sam ističe, “teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem”, nego to čini jednostavnim i privlačnim jezikom, razumljivim i vjernicima i onima koji to nisu – kažu u Verbumu.
Pomažući čitateljima da ne zamišljaju Boga kao čarobnjaka s čarobnim štapićem, nego da otkriju Boga koji je dobri Otac svih ljudi koji svakom čovjeku može podariti životni smisao, papa u ovom poticajnom razgovoru pretočenom u knjigu iznosi nadahnjujuće misli za sve ljude. Posebice snažno upućuje poziv čitateljima da se pouzdaju u Boga koji „boluje od milosrđa“, o čemu dirljivim riječima sam progovara:
„Zamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i svoj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli“, kaže papa Franjo.
I ova knjiga, kao i dvije prethodne, izlazi u obliku intervjua pape Franje i o. Marca Pozze.
Općinstvo svetih se širi
Papa Franjo, sredinom travnja 2019., kao što se zacijelo sjećate, silovit je požar poharao katedralu Notre-Dame. Te večeri u Parizu ljudi su na koljenima na ulici plakali, mnogi su govorili: pao je simbol kršćanstva, pala je majka svih crkava. Posvuda u svijetu taj je događaj izazvao veliku potresenost. U međuvremenu, u Karakošu i u Mosulu, u Iraku, ali i u Nigeriji i u Siriji gorjeli su, ne kamenje, nego kršćani, a velik dio svijeta ostao je šuteći. Ne postoji li opasnost da se, kada je riječ o Crkvi, brani simbol, ali da se zaboravi sadržaj? Da se brani kamenje, a zaboravi osobe?
– Ta opasnost postoji, no isto je i s branjenjem organizacije, načina organiziranja Crkve tipična za određeno vrijeme. Bit crkvenog organiziranja su sakramenti koje je Isus ustanovio: krštenje, potvrda i euharistija, sakramenti kršćanske inicijacije; pokora i bolesničko pomazanje, sakramenti ozdravljenja i, konačno, sveti red i ženidba, sakramenti u službi zajedništvu i poslanju vjernika. To je način organiziranja Crkve. Drugi načini organiziranja, više ili manje zatvoreni Duhu, nisu crkveni. Mogli bismo reći da su “crkvenjački”, no ne i crkveni.
Tijekom povijesti bilo je mnogo zastranjenja: zastranjenja i u shvaćanju i u organiziranju Crkve. Iznova proučavajući povijest Crkve, vidimo da je bilo i sablazni, zabluda u koje je Crkva upala jer se loše organizirala. Jedan primjer imamo u djelu povjesničara Von Pastora: on nije bio katolik, bio je ugledan znanstvenik koji je imao priliku raditi u vatikanskim arhivima; na koncu svojega rada, premda je vidio koliko je pogrešaka učinjeno u organizaciji i u životu Crkve, koliko se sablazni dogodilo i koliko je teških grijeha počinjeno, obratio se na katoličanstvo. Zašto?
– Zato što je shvatio da su to bile ljudske pogreške. Upravo se po tome razaznaje je li djelo božansko. Postoje organizacije koje smatramo kršćanskima, ali one to nisu; samo su ljudske organizacije. Kršćanska je organizacija zasnovana na sakramentima. Moj subrat Henri de Lubac reče: “Kada se govori o Crkvi, ne sudimo o napretku ili nazatku, o uspjehu ili neuspjehu ljudskim mjerilom, po uzoru na čisto zemaljske stvarnosti. Nadnaravno dobro, kojemu je ona ovdje dolje autor, totalizira se u nevidljivomu, sabire se u vječnom. Općinstvo svetih širi se iz naraštaja u naraštaj. I nemojmo iznova ni sanjati o nekakvoj naizvan slavodobitnoj Crkvi. Njezin joj Učitelj nije obećao zvučne i sve veće uspjehe.”
Papa Franjo, sviđalo se to nekome ili ne, Crkva je znak Kristove prisutnosti. Kada u zatvoru slavim euharistiju, nakon molitve Očenaša, na riječi “ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve”, uvijek mi na pamet dođe ono što je govorio filozof Jacques Maritain: „Najbolja apologetika ne sastoji se u opravdavanju katolika kada su u krivu, nego u otkrivanju tih zabluda, koje ne zadiru u bit katoličanstva i koje čak pokazuju snagu ove religije, uvijek žive njima unatoč. [...] Velika slava Crkve jest to što je sveta s grešnim članovima.” Kako svetost i grijeh mogu postojati zajedno? Jedan od naslova kojim se obraća papi jest: Vaša Svetosti. No i vi ste toliko puta rekli da se osjećate grešnikom kojega je Bog samilosno pogledao. Ako je tako, ni u kome drugom kao u vama ne susreću se svetost i grijeh. Je li to Crkva?
– To je Crkva! Postoji jedan otački izričaj koji je još jači. Oni su je nazivali casta meretrix, „čista bludnica“, djevica grešnica. Međutim, kako ova dva vida supostoje? Casta meretrix: sveta u sebi, ali majka grešnikâ. Sveti Ivan Pavao II. objasnio je: „Crkva je sveta jer joj je Krist Glava i Zaručnik, Duh Sveti joj je životvorna duša, Djevica Marija i sveci su njezino najautentičnije očitovanje. Djeca Crkve ipak poznaju iskustvo grijeha čije se sjene na njoj odražavaju i nagrđuju joj ljepotu.“
Kada se, primjerice, pogleda „ljude iz Crkve“ – i novinari tako pišu: čovjek iz Crkve napravio je ovo... – koji žive svjetovno i u raskoši: pa je li to Crkva? Ne, to su grijesi Crkve. Kazat ću ti zgodu koja me silno rastužila. Prijatelj svećenik pokazao mi je snimku na mobitelu. Prikazano je slavlje sveca zaštitnika, ovdje u Italiji, i velika katedrala. Izišao je biskup, divno obučen u raskošnoj odjeći izvezenoj zlatom, s prekrasnim umjetnički izrađenim biskupskim štapom, pravi spektakl! Na glavu je stavio skupocjenu mitru koja sama košta tisuće eura. Bio je impozantan dok je blagoslivljao vjernike; pokazivao je veličanstvenost Crkve. Poslije, po povratku u katedralu, vidjela se unutrašnjost: gotovo prazna. Da, bilo je tu nešto svijeta, ali jedva da su ispunili klupe. To je taština, to je osveta svjetovnoga duha koji te uvjerava da je ono tamo kršćanstvo. Pio XII. htio je smanjiti povlaku kardinalske halje jer je bila previše duga, raskošna. Ne, to nije Crkva: to je crkvenjački način njezina organiziranja. Ali je i grijeh svjetovnosti. Možda svetost Crkve postoji u duši onoga biskupa, koji nije shvatio da se danas više ne može tako ponašati.
Duh nadahnuo Majku Tereziju
– Sveti Benedikt, kojega zbog njegova Pravila (ora et labora) Crkva smatra zaštitnikom Europe, pronosio je kršćanstvo u vrlo tešku povijesnom trenutku ovoga kontinenta, šireći središta molitve, kulture i gostoprimstva za siromahe i hodočasnike. U tomu smislu, papa Franjo, upada u oči izabrana „politika“ vaših apostolskih putovanja, često na mjesta gdje se nalaze male zajednice, gdje je kršćanstvo u manjini. Za nas koji mislimo da biti Europljanin znači biti zaštićen, ti vaši izbori katkada izgledaju kao povlačenje za uho. Kako birate mjesta u koja ćete poći da biste narode učvrstili u vjeri?
– Ne biram ja: Duh je taj koji nadahnjuje. Duh daje do znanja da je to mjesto kamo treba poći. A kako to pokazuje? Prvo djeluje na tomu mjestu, počne stvarati šum, stvara buku. I onda primijetiš da Duh djeluje. Duh odlučuje da se pođe, da se radi na nekom mjestu. I Majka Terezija – od svetohraništa na ulicu, s ulice do svetohraništa – danas je svetica i njezino je naslijeđe tako veliko. No počela je djelovati tako jer ju je Duh nadahnuo. Tako biva kada se zna čitati znakove Duha.
Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, na linku ovdje
