Blagoslov i prokletstvo televizije! Mnogi su veliki glumci s ovog svijeta otišli obilježeni tim fenomenom, a na ovim našim geografskim širinama odlazak Mustafe Nadarevića, istinskog velikana glume, školski je primjer tog fenomena čija je jedna strana popularnost neslućenih razmjera (koja obuhvaća i ljude čija noga baš nikada nije stupila u kazalište) i financijski ugodniji život, a s druge bljesak koji baca sjenu na istinski velika glumačka ostvarenja. Baš takva je bila karijera Mustafe Nadarevića. Danas svi govore o njegovu Izetu Fazlinoviću, ulozi koja je obilježila zadnje godine njegova stvaralaštva i zbog koje su ga u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani... ljudi na ulici uporno zvali Izet. Ulogom u bosanskohercegovačkoj humorističkoj serija “Lud, zbunjen, normalan”, scenarista Feđe Isovića i redatelja Elmira Jukića, čija je prva epizoda emitirana 2. rujna 2007. godine, u trenu je začarao cijelu regiju, a seriji zajamčio dug i nadasve uspješan život.
Štoviše, kada se nakon nekoliko godina stanke slavodobitno vratila Večernjakova ruža, najstarija i najuglednija hrvatska medijska nagrada, upravo je Mustafi Nadareviću, glasovima čitatelja Večernjeg lista, pripala Ruža za najbolje glumačko ostvarenje. Bila je to glumačka Ruža za 2013. godinu.
“Puno vam hvala”, poručio je tada Mustafa žiriju i svima koji su glasali za njega te napomenuo kako željno iščekuje svoju statuu.
Nije uspio doći na samu svečanu dodjelu, a ulovili smo ga na putu u Kopar, nakon kojeg se odmah vratio u Sarajevo na snimanje novih nastavaka serije. U Sarajevo smo mu poslali Ružu, koju je proslavio na setu s cijelom ekipom serije, za koju je govorio, o čemu su i ovih dana svjedočili njegovi kolege, da mu je postala obitelj. Njegov Izet i jedanaest sezona te serije bili su za Mustafu i svojevrsna životna nužnost, dodatni izvor prihoda u teškoj životnoj situaciji, dok se njegova tadašnja supruga Slavica Radović-Nadarević, poznata slovenska scenografkinja i kostimografkinja, borila protiv karcinoma, u bitki koju je, nažalost, izgubila u lipnju 2012. godine.
A prije Izeta bio je inženjer Duje, legendarna uloga s početka osamdesetih, jedan od glavnih likova u “Velom mistu” Miljenka Smoje, u režiji Joakima Marušića, uloga u seriji koja je za mnoge i danas televizijski spomenik “najluđem gradu na svitu” i njegovu nogometnom klubu. Tada su svi naveliko pisali o tome da je Bosanac Nadarević (rođen u Banjoj Luci) odlično svladao stari splitski govor, a mnogo manje o njegovoj glumi. A bila je odlična jer je Nadarević veliki protek vremena, društvene i političke mijene, ratove... oslikao kroz lik splitskoga gospodina starog kova, punog šarma neodoljiva ženama, ali i one specifične splitske zafrkancije koja udara ispod pojasa, zbog čega se dugo pamti, ali bez zle krvi. Sjetite se samo one scene u kojoj već ostarjeli Duje mladoj djevojci koja se budi u njegovu krevetu daje prsten kako bi se mogla zaručiti s mladićem (?!). U toj je ulozi zapravo pokazao svoj dar izuzetnog komičara koji baš nikada ne igra na prvu loptu.
Izet i Duje “krivi su” što su, dok se opraštamo od Nadarevića, sve oči uprte u televiziju, iako treba priznati da nam je baš televizija u nedjelju navečer priuštila dostojanstven i tužan oproštaj od velikoga glumca.
Hrvatska televizija je na Drugom programu emitirala Vrdoljakove “Glembajeve”, film iz 1988. koji je upravo zbog uloge Leonea Mustafe Nadarevića (ali i uloge barunice Castelli Ene Begović) postao kanon za najvažnije Krležino djelo. I doista, Nadarevićev Leone je onaj kojem najviše vjerujemo, onaj iz kojeg najbolje progovara Krležina namjera da u drami pokaže svu dekadenciju i pokvarenost onodobnih (i ovodobnih) novih bogataša koji su jednostavno “varalice i ubojice”. Leone bije unaprijed izgubljenu bitku, onu protiv glembajevštine koja teče njegovim venama, a Mustafa je baš za takvu ulogu bio kao stvoren. Naoko običan, naoko miran i tih, gospodski odmjeren sve do trenutka kada se miran život pretvori u ludilo u kojem na naplatu stižu dugovi nekoliko generacija. Ne “preglumiti” taj trenutak sloma, ključno je pitanje ne samo te uloge nego i “Glembajevih” u cjelini. To je to trenutak u kojem drama propada ili postaje legenda. Nadarević je svog Leonea lansirao ne samo u legendu nego među najbolje uloge koje smo ikada vidjeli na hrvatskom filmu.
No, sasvim posebno poglavlje u njegovu velikom opusu ispisalo je kazalište, njegov istinski umjetnički medij. Oni koji dugo idu u kazalište i dugo pamte, nikada neće zaboraviti njegova Pometa u “Dundu Maroju”, ulogu iz 1981. u režiji Ivice Kunčevića. Taj je Pomet jednostavno pomeo scenu HNK Zagreb svojom nevjerojatnom energijom, ali i ironijom koju je Nadarević unio u taj lik. Njegov je Pomet bio sluga koji je izvirivao iz mračnih dijelova ljudske duše, onaj kojeg više ništa ne može iznenaditi – ni ono dobro ni ono najlošije kod ljudi – i koji baš iz toga izvlači svu svoju superiornost.
Drugu stranu te superiornosti opet je Nadarević igrao kod Kunčevića. Bio je romantičan, zaljubljen, prestrašen i očajan Cyrano de Bergerac, a bila je to uloga u kojoj je postalo jasno koliko je snage potrebno za uvjerljivo igranje slabosti, koliko muka treba čovjek proživjeti kako bi kao glumac bio uvjerljiv u nečijoj tuđoj muci, onoj koja mu je posuđena za jednu kazališnu noć, za nekoliko izvedbi koje će ostati tek u sjećanjima onih koje je tom mukom zadivio. I baš kao što je proživljena muka govorila iz Cyrana, govorila je i iz uloge Willyja Lomana u predstavi “Smrt trgovačkog putnika”.
Taj fini “filigranski” rad na velikim ulogama koje će se zauvijek pamtiti, Nadarević je prenio na svoje režije. Kao što je sam stvarao najzahtjevnije uloge u kojima je sve bitno skriveno duboko unutra, tako je pristupio poslu redatelja. Činilo se kao da je djelo koje je izabrao samo njemu znanim načinom rastavio na najsitnije dijelove, da bi ga iznova sastavio u neku svoju “sliku”, koja se u trenutku zapravo činila jedino mogućom. Za tu tezu postoje dva ključna dokaza. Prvi i možda najvažniji je njegova režija “Hasanaginice”, za koju je sam preradio dramu Milana Ogrizovića, te uz Almu Pricu u naslovnoj ulozi, igrao Hasanagu. Nije to bio junački ep, već borba običnog čovjeka koji ne može izaći iz strogih okova koje mu je nametnulo društvo, što je uvijek put u neizbježnu tragediju. A drugi veliki dokaz je njegova režija “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” 1992. godine u Gavelli, predstave koja je tih olovnih ratnih godina bila dokaz velike kreacije velikog umjetnika.
Prva velika filmska uloga u "Ocu na službenom putu"
Prvu veliku i vrlo zapaženu filmsku ulogu Mustafa Nadarević igrao je u filmu koji je nagrađen Zlatnom palmom. Bio je to Kusturičin “Otac na službenom putu”, po scenariju velikog književnika Abdulaha Sidrana, iz 1985. godine. Nadarević je hvalio Kusturicu, isticao da je riječ o velikom redatelju koji ga je posebno zadivio izborom glumaca i ozračjem koje je stvorio na setu. “Bili su na okupu veliki glumci, od Mikija Manojlovića, preko Mirjane Karanović do Mire Furlan, a opet je Kusturica tu našao mjesta i za svoje studente. I na setu smo radili i živjeli kao velika obitelj, a Kusturica je to sjajno složio”, rekao je prisjećajući se tih dana te pokazao da kada spadate u ligu najvećih to znači da ste takav glumac, ali i takav čovjek.
