Kao što su upućeniji mogli i predvidjeti, potražnja za ulaznicama za koncert grupe Wilco debelo je premašila kapacitet kluba Aquarius, pa je nastup (kako osnovano tvrde organizatori) \"jednog od najvažnijih alternativnih sastava današnjice\" nekoliko dana prije samog događaja premješten u osjetno prostraniji paviljon 9 Zagrebačkog velesajma.
Tako se i po toj činjenici Zagreb uklopio u mapu svjetskih rock-zbivanja, jer Jeff Tweedy i ekipa odavno nastupaju u europskim dvoranama srednje veličine (i kao headlineri velikih svjetskih festivala), potvrđujući kako je i danas, u doba očite krize diskografije, snažan umjetnički dojam moguće pretvoriti u zapažen komercijalni učinak. Njihov premijerni nedjeljni nastup pred hrvatskom publikom ponajprije će još jednom podsjetiti na odličan osmi studijski album \"The Whole Love\" koji je nedavno nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg rock-albuma, ali i iscrtati koncertni profil impozantne karijere koja traje već sedamnaest godina.
Ime Wilco izvedenica je od engleskih riječi will comply, koje u komercijalnom i vojnom avijatičarskom strukovnom žargonu otprilike znače \"razumijem\" ili \"primio na znanje\". Osnovani su 1993. u Chicagu na ruševinama sastava Uncle Tupelo – utjecajne postave koja je kombinirala rock i country s načelima punka, kreirajući ono što će kritičari devedesetih nazivati americana ili alternativni country. No Tupelo u svojim redovima nisu mogli izdržati dva tvrdoglava, ravnopravna frontmena: Jeffa Tweedyja i Jaya Farrara. Potonji je inicirao gorak razlaz i osnovao Son Volt, ali Tweedy će kasnije u bendu Wilco pokazati tko je od njih dvojice veći skladateljski kalibar.
Poznat kao osobnost čija vječita mrzovolja krije gotovo klasičnu kantautorsku toplinu, Jeff Tweedy prezire dvije stvari: kreativnu stagnaciju i kategoriziranje glazbe u ladice. Na upit u kojoj se mjeri smatra(o) dijelom svjetske americana scene, Tweedy odgovara: „Wilco sam uvijek zamišljao samo kao rock bend – ili pop-rock bend - i ništa izvan toga. Čak ni Uncle Tupelo nisam smatrao alt-countryjem ili americanom. Bili smo rock grupa čija je glazba bila prožeta country i folk utjecajima, kao i u slučaju drugih velikih rock bendova koje sam volio, poput Beatlesa i Rolling Stonesa i grupe The Band. Rock glazba jednim dijelom proizlazi iz countryja, a tek su u zadnje vrijeme ljudi počeli kategorizirati glazbu i svrstavati je u mikrožanrove. Ali nije me nimalo briga za to. Moj posao nije da stvaram glazbu koja se uklapa u unaprijed zadane nazive.“
Čitavu karijeru Wilco su temeljili na kreativnoj evoluciji i neutaživoj žeđi za istraživanjem novih zvukova, i jedino u toj devizi valja tražiti logiku u njihovoj profesionalnoj priči. Ako su se na prvim albumima – solidnom AM i izvrsnom Being There – potvrdili kao tradicionalni bend na tragu Grama Parsonsa, Beatlesa i Stonesa, teško je naći \'tradicionaliste\' koji će s toliko znatiželje već sljedećeg trenutka biti spremni na iskorak u smjeru riskantnog i neistraženog. „Članovi Wilca nisu samo glazbenici, nego i veliki rock-fanovi“, kaže Tweedy. „Iako je naš vokabular izgrađen na strasti i ljubavi prema pločama koje volimo, nemamo želju za re-kreiranjem bilo čega iz prošlosti ili za prepuštanjem bilo kojem obliku nostalgije.“ Dokaz tomu je i sada već legendarna zgoda s njihovim eksperimentima ozračenim bestselerom Yankee Hotel Foxtrot (2002), koji je se pokazao ne samo kao najvažnija karika u karijeri Wilca nego i najveća blamaža jedne velike diskografske kuće u posljednjih desetak godina. Naime, već dovršeni album njihova tadašnja etiketa Reprise odbila objaviti pod izlikom da je \'nekomercijalan\'. Srećom, bend je otkupio vlastite trake, album stavio na korištenje fanovima putem interneta da bi ga napokon povjerio Nonsuch Recordsu čije proizvode - koje li ironije - distribuira ista korporacija koja ga je na početku i odbila. Foxtrot se potom pretvorio u kritičarski i komercijalni hit koji ih je od miljenika upućenih pretvorio u sveopći simbol kreativne neovisnosti, u hodajuće \'stupove\' suvremene indie-estetike.
Proglašavali su ih \"američkim odgovorom na Radiohead\" i \"najprominentnijim američkim rock-impresionistima\", no Wilco su na izvrsnim ostvarenjima poput \"A Ghost Is Born\", \"Sky Blue Sky\", \"Wilco (The Album)\" i posljednjem \"The Whole Love\" samo činili ono što su im nalagali kreativni instinkti. Igrali su se zvukovima i slagali neodoljive melodije kombinirajući folk-akustiku, raskalašenost Stonesa, Lennon-McCartney pop, post-punk avangardu Toma Verlainea i apstraktne elektroničke forme, slažući opus koji zvuči autentično unatoč prepoznatljivim korijenima. Čak i kad nisu savršeni, Wilco su intrigantni, zanimljivi i zahvalni za proučavanje, jednako na pločama kao i na pozornici. Nema sumnje da će uzbudljivo biti i na nedjeljnom zagrebačkom koncertu.
