U nedjelju će u Zagrebačkom kazalištu mladih biti premijerno izveden Molièreov \"Tartuffe\" u režiji Jerneja Lorencija, koji nam je u koprodukciji ZKM-a i Dubrovačkih ljetnih igara već podario vrlo uspješnog \"Revizora\". Uoči predstave razgovarali smo s tim slovenskim redateljem.
I \"Tartuffe\" i \"Revizor\" bave se kvarnim društvenim elitama i licemjerjem.
Neki sam način konzervativan redatelj jer još vjerujem da je čovjek bit svega. Oba se teksta bave društvom, ali mene u njima zanima psihološki mehanizam koji čovjeka dovodi do stanja ludila, nasilja prema bližnjemu ili takve opčinjenosti da dopusti nekom Tartuffeu da dođe na vlast. Smatram da je svaki pojedinac odgovoran za bolest društva.
Vi tvrdite da smo svi pomalo Tartuffe?
Apsolutno. U svijetu koji je do kraja decentraliziran, doveden do faze radikalnog relativizma, više ne može postojati samo jedan lik koji bi bio objektivni krivac za sve loše u društvu. Nema više jedne alegorije zla.
A Hrvatima je donedavno za sve bio kriv Sanader, Slovencima je sad za sve kriv Janša...
Od početka ljudskog društva postoji i arhetip žrtvenog janjeta. To je pitanje rituala. To je ono što, primjerice, Karamarko i HDZ trenutačno rade Jadranki Kosor. A ona je imala Sanadera kao nekog tko će biti kriv za sve. Uvijek nam treba taj neki drugi, a što je njegov pad dublji, može doći do većeg društvenog pročišćenja. Ali ne treba se zavaravati da nas tuđa žrtva može oprati od naše individualne odgovornosti. Time što sad razgovaramo o Janši ili Sanaderu, što nastavljamo taj diskurs umjesto da ga mijenjamo, mi postajemo njihovi sukrivci. A istodobno se čini da nemamo stvarnu mogućnost utjecaja na političku promjenu, i to dovodi do tjeskobe, apatije i potisnutog bijesa.
Često ponavljamo da je uloga kazališta da osvijesti, da ukaže na društvene anomalije. Koliko je ono zaista utjecajno u današnjem društvu?
Kod nas gotovo pa nimalo. Kazalište mora postati bolje, odgovornije. Trenutačno se na previše lak način bavimo zbiljom.
Koliko ste zadovoljni ZKM-ovim glumcima?
Jako, jer su vrlo otvoreni i bez predrasuda. Dobro su uigran tim, a s druge strane veliki su individualisti. Bit je kazališta spojiti te individualne karizme da postanu kao skup različitih planeta koji se kreću istom putanjom do cilja. Čini mi se da smo u tome uspjeli.
