Hladno su oprali ruke od tebe. Promatrao sam kako rasteš, mijenjao si se, a onda je tvom razvoju došao kraj. I sve je krenulo u smjeru tvojeg sustavnog propadanja. Od tog trenutka sav obećani sjaj sve se više gasio u tebi. Nitko to nije u stanju podnijeti. A ti si nastavljao dalje, postojan i ustrajan u svojoj muci, dostojanstven. I bivati s tobom stvorilo je jedno takvo dostojanstvo i u mojem biću, onom koje bi tada već samo reklo: “Mi ne možemo biti poniženi!”
I nikada nećemo biti. Ipak, unatoč tom saznanju, jedna stvar je izvjesna – ne možeš prevariti život. Tako da si bivao sve zapušteniji, sve prazniji od kvalitetnog sadržaja, stali su na put tvojoj spontanoj prirodi, blokirali su sve vrlo i plemenito što si pružao. Naša je veza neraskidiva, dobrim dijelom ti si me odgojio, čuvao me kako samo majka čuva svoje dijete. Jesam li baš morao gledati kako toneš, kako se tvoje tijelo utapa u stagnaciji, na kraju i nezaustavljivoj progresivnosti bolesti koju su ti izazvali. I koliko li je samo bilo svih tih ljudi koji su ti život pretvarali u jedan nakaradni, kaotični cirkus. I groznica nikad nije stala. Traje, i treseš se duboko u sebi, no i to mora jednom prestati. I hoće, ovako ili onako.
Mogu je osjetiti, tu treskavicu, i sve jače trese i mene. I moram ti reći da sam se uz tebe često osjećao strancem, zadnjih godina bilo je sve teže sjediti u tvojem društvu. A možda je stvar tek u meni, možda mi je tvoja životna stranputica prerano ukazala na sudbinu koja će te snaći. Vidiš, kako su tebe razne budale, bez imalo obzirnosti, sve više izobličavale, tako su moja melankolija i nemoć od mene činile sve okrutnijeg i bezosjećajnijeg čovjeka.
Sličnijeg i još sličnijeg svim tim uzornim građanima koji te nisu cijenili, koji su bešćutnim koracima svojeg nepromišljenog hoda gazili po tebi, rezali motornim pilama svako drvo, svaku travku i cvijet, sve ono lijepo što te je odijevalo u dostojanstvo i raznolikost vlastite ti svrsishodnosti. Nema isprike. I tako, rastao je komad odlomljenog armiranog betona u tvojim plućima. Ah!, kako li su samo i kojom sablasnom lakoćom nepopustljivo svaku tvoju raznolikost svodili na bezličnu istost.
Je li zaista moguće podnijeti takvo sveopće zanemarivanje? Podnosio si. Ali ne ide. Ja, rođen u Zajčevoj bolnici, na tom malenom brežuljku, napušten poput psa u tvojoj ulici, rijetko više izlazim iz kuće. Moje oči padaju pred očitošću tvojeg poraza. Poražen sam. Ti si živo biće, ostavljeno bez zraka, preliveno debelom, sivom, gorkom glazurom. Hitno si prebačen na intenzivnu njegu, ali ne padam u očaj. Ti si groblje otuđenosti kojim ne želim hodati i smijati se kao luđak. Ti si moja kuća, moj temelj i moja baza, kakav svaki istinski dom i treba biti. Ali osjećam, osjećam tvoje teško, usporeno disanje. Dišem slično sada, gubim se sada, kopnim u tami iza spuštenih roleta. Tamo vani, ovdje unutra, ležiš ti, grad u kojem sam se rodio i u kojem ću ostaviti svoje kosti. Ležim u tebi. U ovoj zatvorenoj sobi bez izlaza. I nemam ispriku koju bih ti uputio, nemam pravo na nju. Hladno smo oprali ruke od tebe.
Neće se nitko sjetiti, Kruno. Ove priče svakako ne.