Kome još treba filmska kritika? Koliki prostor u medijima danas dobiva filmska kritika? Recenziraju li se isključivo hollywoodski filmovi ili se nađe nešto mjesta i za druge vrste filmova? Može li se danas više živjeti isključivo od pisanja filmskih kritika ili kritičari moraju pokrivati i druga područja kulture i društva? Zašto su filmski kritičari među prvima na udaru kada treba smanjivati broj ljudi u redakcijama? Koja je uloga interneta i blogova u demokratizaciji širenja filmske kritike? Koja je razlika između iznošenja mišljenja o pojedinom filmu i prave kritike?
Na ova i slična pitanja pokušalo se pronaći odgovore prošloga tjedna na dvodnevnoj konferenciji koju je međunarodno društvo filmskih kritičara FIPRESCI održalo tijekom Dana filma Kartage, festivala koji se bijenalno održava u glavnom gradu Tunisa.
Rasprava na kojoj su sudjelovali predstavnici pojedininih nacionalnih ogranaka FIPRESCI-ja - od SAD-a, većine europskih zemalja do predstavnika manje zastupljenih arapskih zemalja - pokazala je da zanimljiva pitanja i teme itekako imaju smisla, ali da egzaktnih odgovora na globalnoj razini zapravo nema.
Situacija se definitivno znantno izmjenila u odnosu na vrijeme kada je generalni tajnik FIPRESCi-ja Klaus Eder počeo recenzirati filmove; u to vrijeme filmom se smatralo samo sadržaje snimljene na 36-milimetarskoj vrpci, a sve je ostalo bilo amaterizam na koji kritičar koji je držao do sebe nije obraćao pozonost.
Dramatične promjene
Digitalno doba promijenilo je predodžbe o tome što su filmovi, odnosno što je sve podložno recenziraju (svaki oblik vizualnog izražanja, bez obzira na formate), ali posao kritičara puno je dramatičnije promijenila dominacija filma namijenjenog isključivo brzopoteznoj “zabavi”. To je promijenilo način pisanja recenzija (svakako da se o “Jedi moli voli” ili “Avataru” ne može i ne treba pisati na isti način kao o “400 udaraca”, “Diskretnom šarmu buržoazije” i “Osam i pol”), a pogubna je posljedica izrazite dominacije hollywoodsko mainstreama po kritičarsku profesiju da se filmove u medijima ponajprije tretira kao medijske “događaje” nego kao sadržaje. U takvoj situaciji malo je kritičara koji žive isključivo od pisanja filmskih recenzija, većina ih prati i druga područja kulture i društva, ili su uključeni u druge oblike rada s filmom (kao programski direktori, savjetnici itd). Pojedini sudionici rasprave, najglasnije švedska kritičarka Eva af Geijerstam, potonje su aktivnosti osudili kao “konflikt interesa”.
Stav je FIPRESCI-ja da nacionalnim ograncima (u nas je to Hrvatsko društvo filmskih kritičara) prepušta da određuju kriterije prihvaćanja članova i norme ponašanja. No, jednoglasan je zaključak bio da u vrijeme kada se filmovi u najvećoj mjeri tek konzumiraju, da se filmove hrli gledati zbog agresivnog marketinga, a ne zbog sadržaja, kada se treba boriti za pravo filma da bude i umjetnost, a ne samo zabava - filmska je kritika potrebnija i važnija no ikada prije!
JEAN ROY, PREDSJEDNIK
Ne pucati u francuske kritičare kojima je daleko najbolje
U SAD-u je preostalo svega desetak kritičara (da isključivo pišu o filmu), a među tridesetak njih koji su u posljednje vrijeme ostali bez posla nalaze se i poznati autori poput Toda McCarthyja. Predsjednik FIPRESCI-ja, Francuz Jean Roy (na slici s tajnikom Klausom Ederom, desno) “ispričao” se jer u njegovoj zemlji svaka novina zapošljava po dva do tri kritičara, što je iznad svih svjetskih standarda.
- Mi smo tamo cijenjeni i potpuno smo ravnopravni dio filmskoga kruga kojega čine producenti, filmaši, publika i ostali - rekao je.
ja sam do sad nešto zaključio kad profesionalni kritičari neki film popljuju taj je u 80 % slučajeva remek dijelo ,a a kad ga pohvale onda je smeće jer snobovima pašu sasvim neki drugi filmovi,u današnje vrijeme sve je manjeje kvalitetnih filmova otprilike moraš pogledati 10 filmova da bi jedan bio kvalitetan,ali ima novih dobrih filmova eto meni se zadnji svidio the departed