Kraj godine za Dimitrija Popovića doslovno je u znaku knjiga. U Muzeju Mimara danas će biti promovirana njegova knjiga “Eros, krv i svetost.” Riječ je o esejima koji se bave likovima triju biblijskih žena – Judite, Salome i Marije Magdalene – u likovnoj umjetnosti od renesanse do danas.
Potom stižu još dvije, “Uokvirene riječi”, izbor iz Popovićeve proze, i “Labirinti sjećanja”, knjiga o četiri osobe koje je poznavao i s kojima je surađivao, a posebno su mu bile zanimljive kao osobe i kao literarni modeli.
“To su Ranko Marinković, Danilo Kiš, Emil Cioran i slikar Dado Đurić”, govori Dimitrije Popović u svojem zagrebačkom ateljeu u koji, usprkos žestokom literarnom ritmu, također odlazi svakodnevno pa nastavlja:
“Do kraja ove godine bit će objavljene i dvije monografije o mom radu u kojima će se vidjeti raspon mojih zanimanja za određene teme i njihovo likovno uobličenje u klasičnim i modernim medijima. Dakle, ova mi je godina uistinu u znaku knjiga”.
S pravom vas možemo zvati renesansnim čovjekom. Kako jedan slikar tako uspješno vozi slalom između dva vida umjetnosti?
Slika i riječ su imanentni jedno drugom. Slika izaziva riječ kao što riječ izaziva ili potiče sliku. U Evanđelju po Ivanu piše “U početku bijaše riječ”, a ta je riječ “postala tijelom”, dakle slikom. Većina tema kojima se bavim literarne su teme kao što su biblijski motivi Starog i Novog zavjeta, Danteov Pakao i Raj , Njegoševa Luča mikrokozma, Kafkin Preobražaj. U svima njima nalazi se bogato inspirativno izvorište za transpoziciju u neki od likovnih medija. Zanimljivost i složenost jednog motiva kojim se bavim na likovni način često nameće potrebu da se taj isti motiv izrazi u nekoj od literarnih formi. U tome i jest kreativna izazovnost i zanimljivost, kako starom motivu dati novo viđenje i istaknuti njegovu suštinu.
Književnost vas oduvijek fascinira, gotovo jednako kao slikarstvo, od kada ste kao gimnazijalac pročitali Kafkin “Preobražaj”?
Literatura je u mom formiranju kao umjetnika imala gotovo isti značaj kao i neka djela iz likovne umjetnosti od klasičnih do modernih ostvarenja, od Leonarda do Picassa, od Dürera do Dalija. Tako su moju mladost posebno obilježila literarna djela kao što su Lautréamontova “Maldororova pjevanja,” Rimbaudov “Boravak u paklu”, djela koja su imala izravni utjecaj na moje rane likovne radove. Posebnu važnost imala je Kafkina pripovijetka “Preobražaj” čija me sugestivna bizarnost impresionirala u tolikoj mjeri da sam te 1967. godine napravio crtež jednog insekta koji noću prolazi nekom ulicom. Crtež nisam naslovio po imenu glavnog lika “Preobražaja”, dakle trgovačkog putnika Gregora Samse, nego po autoru te pripovijesti.
Slažete li se s onom da slika govori tisuću riječi?
Rekao bih i više od tisuću. Jer kompleksnost jednog slikarskog djela izmiče potpunom definiranju riječima. Može se govoriti o likovno-estetskoj dimenziji djela, o simboličko-sadržajnom, o značenjskom. Isto tako jedna riječ može izazvati tisuće slika. Na početku razgovora spomenuo sam tijelo. Koliko samo ta riječ projicira raznih slika tijela koje možemo zamisliti.
Naišla sam na podatak da je u Bugarskoj izašla Antologija slavenske poezije u kojoj su i neke vaše pjesme. Velika čast.
To mi uistinu čini čast. Poezija je također način da se u formi stiha izrazi tema kojom se bavim. Tako su nastale pjesme o Juditi, Salomi, Magdaleni; Danteu, Lautréamontu... Riječ je o sublimiranom izrazu nadrealističkog i simbolističkog karaktera u kojemu se izražava tema pjesme.
Na kojem likovnom ciklusu upravo radite?
U ateljeu sam svakodnevno. Trenutačno se bavim ciklusom koji za temu ima modu. Moda me zanima kao jedan od važnih fenomena koji ima svoju estetsku, sociološku i filozofsku dimenziju. Posebno zanimljive tekstove o modi pisali su Roland Barthes, Umberto Eco, Jean Baudrillard, kod nas Žarko Paić. Vjerujem da ću ciklus privesti kraju na proljeće sljedeće godine.
Skloni ste likovno mračnim metaforama. One su odraz našeg vremena za koje je papa Ivan Pavao II. jednom rekao da je vrijeme dominacije “kulture smrti”?
Papa Ivan Pavao II. ujedno je i pjesnik Karol Wojtyła koji je imao poseban senzibilitet za umjetnost i lucidne opservacije o svijetu u kojem živimo. Nažalost, ta sintagma “kultura smrti” jest stvarnost suvremenog svijeta. Umjetnik je čovjek koji reagira na ono što čini stvarnost koju živi.
Moja sklonost mračnim temama nešto je što je svojstveno mom umjetničkom senzibilitetu. S druge strane postoji činjenica na koju je teško dati zadovoljavajući odgovor. Zašto su mračne teme i dramatični događaji poticajniji i inspirativniji od takozvanih lirskih sadržaja.
Općenito, povijest umjetnosti svjedok je te činjenice. Najznačajnija i najpopularnija slika 20. stoljeća Picassova je “Guernica”. Od grčkih tragičara, preko Dantea, Shakespearea, Dostojevskog do Camusa ili Ciorana. Mračni aspekt ljudske prirode je dominantan. Ali svi ti mračni temati o tragičnoj ljudskoj prirodi projiciraju onu suštinsku misao o dobru.
Papa Ivan Pavao II. također je citirao Dostojevskog, čuvenu rečenicu iz Idiota: “Ljepota će spasiti svijet”. Bojim se da živimo vrijeme kada ljepotu treba spašavati od svijeta. Umjetnost usprkos svemu prosvjećuje i oplemenjuje čovjeka. Daje smisao njegovu življenju.
Jedini ste živući umjetnik koji je izlagao u rimskom Panteonu kada je upravo Ivan Pavao II. kazao da je impresioniran vašim “Raspećem”.
To mi je bio veliki kompliment što sam u godini jubileja 2000 godina kršćanstva imao tri izložbe radova iz ciklusa Corpus Mysticum u Rimu. Prva je izložba bila u crkvi Sant Andrea al Quirinale, druga u L’Agostiniana arte sacra contemporanea. Treća je bila u Panteonu u kapeli Raspeća koja se nalazi između glavnog oltara i Raffaellova groba. Ispod Raspeća iz petnaestog stoljeća bila je postavljena moja slika “Raspeće” koja prikazuje Kristov korpus gledan s leđa. Naglasio sam da je papa Ivan Pavao II. bio umjetnik, zato su njegove riječi “impresionante, impresionante” izrečene pred mojom slikom, također s temom raspeća, koju mu je uručila visoka hrvatska delegacija na audijenciji u Vatikanu, bile najveći kompliment koji sam dobio za svoje djelo.
U radovima vas inspiriraju osobe od Freuda i sv. Franje Asiškog do Severine i Dalija. Zanimljiv odabir.
U tom različitom rasponu tema nalazi se isti problem, a to je zamršena priroda tajne ljudskog bića. Freud je dao veliki doprinos u rasvjetljavanju te zamršene tajne prirode, ali je bečki doktor znao da je svjesno samo mali dio, kao vrh sante leda, u odnosu na ono nesvjesno. Bio je svjestan da se nikada neće ostvariti njegova čuvena izjava: “Tamo gdje je ID (ono) neka bude JA (ego)”.
Nemoguće je sasvim racionalizirati prirodu ljudskog bića. Ljudski je život dar i misterij istovremeno. U svom likovnom postupku, između ostalog, želio sam u nekim temama kao što je, recimo, Saloma osuvremeniti taj lik. Dati ga u liku suvremene žene. Zato mi je Severina bila idealan model za biblijsku izazovnu plesačicu. Jer ono što se događalo na rođendanu kralja Heroda, kad je njegove uzvanike plesom oduševljavala njegova pastorka, to je bila neka vrsta, ako tako mogu reći, biblijske estrade.
I literarno i likovno predmet interesa su vam jake, povijesne žene, bilo da je riječ o sakralnim, književnim ili pop-ikonama. Odakle ta fascinacija ženom?
Žena je biće koje me privlači svojom izuzetnom prirodom. Ženina ljepota, snaga, tajanstvenost, senzualnost, tragičnost... čini je trajnom inspiracijom. Nedavno sam radio kompozicije inspirirane Ivanom Orleanskom. Ta je neustrašiva djevica imala bogat duhovni život, mistične vizije u kojima je čula “glasove s neba”. Dugo sam se bavio i s Marilyn Monroe. Zanimala me mračna strana njene zvijezde. Na tim se portretima prožimaju ljepota i smrt, ekstaza i bol fatalne glumice. Od Eve do suvremene žene traje mit o ženi, a upravo je tako naslovljena i moja monografija navedena među knjigama koje će biti objavljene ove godine. U toj knjizi ekspliciram svoja viđenja žena koje su bile teme mojih radova. Mitske, biblijske i suvremene žene.
One u vašoj interpretaciji nikad nisu podčinjene.
U pravu ste. Smatram da žene opčinjavaju.
Vaša fascinacija ljudskim tijelom, ako se ne varam, potječe iz djetinjstva kada ste u biblioteci rodne kuće na Cetinju otkrili anatomski atlas skrojen u obliku mladog ženskog tijela. Koliko vas je odrastanje u Cetinju odredilo?
Taj anatomski atlas stvarao je u meni ambivalentan osjećaj – istovremeno me privlačio i odbijao. Kada sam ispod lijepog tijela mlade žene blijede profinjene puti listao sve slojeve anatomije, mišiće, živce, vene, unutarnje organe sve do kostura, do lubanje kao slike smrti, bilo je u tome neke metafizičke simbolike. Kao da se kroz tijelo lista knjiga života.
Ta anatomska maketa i Grünewaldovo “Raspeće” s issenheimskog oltara bili su presudni za moj stvaralački senzibilitet. Odredili su predmet mog zanimanja – ljudsko tijelo – i obzor mojih interesa – tragičnost ljudskog bića. Cetinje, moj rodni grad, zasigurno je na poseban način imalo utjecaja na moje formiranje. Što sam stariji, toga sam više svjestan. Taj genius loci stare crnogorske prijestolnice prožet je zanimljivom poviješću, određivali su je stvarnost i mit.
Koje životno i radno uvjerenje beskompromisno slijedite?
Što ne želiš sebi, ne čini drugome.
Kakav je bio tretman umjetnosti nekad i danas? Koje vam je vrijeme bilo sklonije?
U biti, umjetnosti odgovara svako vrijeme. Umjetnost, koliko god bila individualna, ogledalo je vremena u kojem nastaje.
Prvu retrospektivu priredio vam je još 1987. u Zagrebu Tonko Maroević. Uslijedila je jedna talijanska, pa potom i u Klovićevim dvorima. Kada očekujemo novu?
Što se tiče Zagreba, nova retrospektiva mogla bi biti za petnaestak godina. Dakle, kada budem osamdesetogodišnjak. Ako, naravno, doživim te godine.
Hoćete li se upustiti u pisanje autobiografije?
U knjizi “Labirinti sjećanja” ima dosta autobiografskih pojedinosti. Namjeravam napisati i knjigu naslovljenu “Autoportret” u kojoj bi se prožimali žanrovi. Faktografija i esejistika. Život i umjetnost. Dakle, slike i riječi.
>> Izložba 'Uključene, aktivne, svjesne - ženske perspektive danas' oduševila posjetitelje
Slabosti, ime ti je žena!