Luka navrh brda. Zvuči kao oksimoron, kao spajanje nespojivog, ali u Grožnjanu, tu na 289 metara nadmorske visine, to je – sasvim normalno.
– Bili smo lučki grad 600 godina, što ima veze što smo na brdu – kažu domaći. Njima je to normalno, no mi drugi to nismo znali. Toga nema ni na – Googleu. Gradić umjetnika, na brdu pokraj Motovuna dosad smo poznavali kao mjesto glazbenika, slikara, umjetnika svih vrsta. Mjesto galerija u kojem se iz svake druge kuće čuje jazz. Legendarni Boško Petrović bio je zaštitno lice Grožnjana. Ipak, priča o luci je dosad bila sakrivena.
Dame noći u lučkom gradu
Više nije. Brodovi, umjetničke instalacije Dubrovčanina Igora Hajdarhodžića, odnedavno su po cijelom gradiću. Gdje god se tu gost okrene – vidi brod. Jedan, drugi, sedmi, osmi... Turista nema, nema ni autora brodova, tek tu i tamo koji stanovnik. Ali, brodovi su tu. Tako je u ožujku, a i koronavirus je posljednjih dana obeshrabrio potencijalne turiste. Za nas rijetke goste – milina. Nigdje nikoga. Samo brodovi i – mir.
– Nisu ti brodovi tu slučajno, ne, ne... – kaže nam prvi čovjek mjesta Claudio Stokovaz.
Malo je duša ovdje, samo 70-ak ljudi živi u Grožnjanu. On je prvi među jednakima, bivši ravnatelj škole.
– Naši su stari plaćali poreze Veneciji kao – lučki grad. Tretirali su nas oni lukom još od 1358. godine. Da, da... I sve do 1935. godine bili smo luka. Tada je posljednja splav plovila rijekom Mirnom od Novigrada do našeg Grožnjana, familija Damiani bila je zadnja splavarska obitelj na našem brdu.
Je li u Grožnjanu bilo prostitutki? Bili ste lučki grad, jedno drugo podrazumijeva.
– Eh, u to se ne bih petljao. No, reći ću vam ovo. Grožnjan je u svom gradskom statutu iz 1558. imao stavku koja je rekla da se “sankcionira varanje supružnika...” U to je doba, kad smo na toj temi, bilo ovdje i puno vojske. Tako da...
Da? Bilo je dama noći?
– Ha-ha. To vas baš zanima? Evo, reći ću vam još jednu pikanteriju. Naš hotel “Bastia”, koji se upravo ovih dana preuređuje, bio je, navodno, mjesto gdje je Franjo Josip I., suprug kraljice Sissy, dolazio s ljubavnicom.
Ljubavnicom?
– Tako je.
Zna li joj se ime?
– Naravno. Riječ je o Carlotti Grissi, balerini iz susjedne Vižinade koja je balet učila u milanskoj Scali. Pričalo se to po mjestu, eto čuli smo i mi.
Je li car zaista bio u Grožnjanu?
– Bio je na otvaranju željeznice Parenzane 1902. To je bio službeni posjet, ha-ha. A za nju su tvrdili da joj je susjeda bila fatalna istarska balerina za kojom su patili i drugi prinčevi... Inače, hotel “Bastia” bio je nekad i skladište, ali i sjedište žandarmerije u doba kada su ovdje na vlasti bili Talijani.
Toliko o tome. Kako ste funkcionirali kao luka?
– Drvo je bilo ključno. Motovunska šuma bila je u vlasništvu Venecije, oni su naše hrastove koristili kako bi gradili brodove. Nisu ih samo sjekli, već su bili mudri pa su ih i sadili. I šuma je bila čuvana, ograđena kamenim stošcima na kojima je čak pisalo – koji je točno sud nadležan za one koji pokušaju ukrasti drvo. Za tartufe iz Motovunske šume tada još nisu znali, ali drvo su itekako cijenili. I dakle, to je drvo rijekom Mirnom splavima išlo do Novigrada te dalje u Veneciju. Naša se luka zvala Bastia, a grad je nekoć bio pun konja i volova koji su od rijeke sve do gore vukli žitarice, ulje, vino...
Jesu li te nekadašnje štale danas mjesta u kojima stoluju umjetnici?
Tu se opraštaju svi grijesi
– Upravo tako! Većina gradskih galerija i mjesta gdje se danas svira, slika, radi... nekad su bila mjesta u kojima se držala stoka. Da, sve je povezano...
Šećemo mjestom, a prvi čovjek Grožnjana staje pred crkvom.
– Jedini papa koji je posjetio Istru bio je - Pio VII. On je 1800. baš u ovo doba u ožujku, stao sa svojom fregatom “Belona” zbog nevremena. Sklonio se u Tarsku valu. I naši svećenici tu iz crkve, Calcina i Dubaz, otišli su k papi na brod i odnijeli mu darove. Papa Pio razveselio se tom posjetu i odlučio odužiti mještanima Grožnjana. I objavio je dekret kojim je jedan od četiri oltara naše crkve posvetio “trajnom indulgencijom”, što znači da tko se pomoli na tome mjestu ima oproštenje za sve grijehe... Uz to, unaprijedio je papa i obojicu naših svećenika. A sve zbog – jedne oluje. Kod nas je, eto, mnogo toga povezano s brodovima, iako smo na brdu – smije se Stokovaz pa dodaje:
– Kod nas je pravilo: tko odbije poklon, taj ga mora platiti. Gradski bi vijećnici ispod gradske lođe dijelili fritule, a tko bi ih odbio – dobio bi kaznu. Jer ih je time uvrijedio. To je štos!
U mjestu ovih dana radi samo jedan kafić. Na terasi je lijepo, sunce grije, a dvije kave s mlijekom – 20 kuna. No grad priča priče. Neke se znaju, neke će se tek otkriti u budućnosti. Bilo je ovdje svega. Od ljubavi, ljubavnica, pape, brodova... Na prvu se grad čini mali, pa u njemu živi samo 70 ljudi, koliko u jednom haustoru u nekoj zgradi u Zagrebu ili Rijeci. Ali, ovo mjesto ima dušu...
