Ive je kapetan, a njegov “Branimir” najstariji je brod u kvartu, u Zadru, županiji, ovom dijelu Jadrana... Ravno mu je 112 godina. Brodu.
– Nije, nego 114 – ispravlja me Ive Ukalović Paško (64).
– Ja sam njemu otac, a “Branimir” je meni djed – zagonetno će kapetan drvenjaka.
Objasnit će na što je mislio. Lako će se ta zagonetka raspetljati.
Dovezao Luku Modrića
– Da ga nisam popravio, da nisam bio lud da takvu glupost činim, sad ga ne bi bilo ovdje u luci. Zato sam ja “Branimiru” otac. A on, po godinama, bio bi mi bez problema djed, ma i pradjed. Sluša on mene, a slušam i ja njega – priča veselo Paško i dodaje:
– Krećemo!
– Kamo? Na plovidbu?
Video snimljen #Bothie tehnikom
– Ma ne, idemo po auto u servis... – kaže kapetan.
Sjedamo s njegovim prijateljem u automobil, a kapetan ovdje u gužvi, na zadarskoj prometnoj vrevi s prednjeg sjedišta automobila priča:
– Znaš kako je s brodom. On je kao dijete, koje moraš svako jutro pozdraviti s “dobro jutro”, svake večeri reći mu “laku noć”... Međutim, dijete će za par godina odrasti i kad postane tinejdžer gotovo mu više i ne trebaš. A brodu trebaš, njega nikad ne ostavljaš. I zato ja, sa svojom suprugom, ovdje i živim. Mi smo cijelo ljeto na brodu. Eto, ovo je rijetko da sam ja negdje na kopnu – priča kapetan na semaforu.
Ivin ste brod “MB Branimir” ovih dana već vidjeli. Dovezao je u Zadar – Zlatnu loptu, najboljeg nogometaša Svjetskog prvenstva u Rusiji Luku Modrića. Kako su u Zagrebu vozačice u ZET–ovu autobusu vozile društvo pred pola milijuna ljudi, tako je on ovdje vozio zadarski dio srebrnih na dočeku dan kasnije.
– Bilo je više od 50 tisuća ljudi. A dečki, Modrić, Subašić, Vrsaljko i Livaković, čim su stali na brod odmah su rekli: “Pozdrav, kapetane!”.
Jesu li i oni okretali kormilo?
– Nisu. Ja sam šef. Tu nema šale...
Vraćamo se iz servisa, opet u gužvi, a on kaže:
– Spašavao sam i živote s “Branimirom”, često se sjetim surfera kojeg sam sreo iscrpljenog kraj Rovinja. Da nisam naišao, čovjeka možda za pola sata više ne bi bilo. Bio je potpuno iscrpljen, dehidriran, dali smo mu topli čaj... Kad smo ga vratili na kopno, otišao je odmah u bolnicu i nikad ga više nisam vidio. Ne znam ni tko je ni što je, no najvažnije je da je život spašen. Izvlačili smo mi ovim brodom kraj Silbe i Zatona čak i druge brodove. I to arheološke nalaze, brodove starije od tisuću godina. Naravno, nisam ih ja izvlačio, ali sam vozio ronioce i istraživače.
Vraćamo se na zvijezdu zadarske luke, na “Branimira”. Dug je 15 metara, a napravljen od hrasta i kambale, egzotičnog drveta iz Burme.
– Cijeli život živjet ću na ovom brodu i voziti turiste, objašnjavati im o povijesti Zadra, o dobu od antike, nazivu Jader koji su gradu dali latinski putopisci. Čuju turisti i o povijesti broda, o našim adutima. Ljepše je sve vidjeti s mora. Onako, u gradu, malo toga vidiš. Vožnja oko poluotoka traje sat vremena, a dive se tu s mora Sv. Donatu, Sv. Stošiji, zidinama...
Englezi u šoku
I što ih najviše očara?
– Engleze, recimo, jako pogodi kad čuju da su njihovi vojnici sravnili naš grad 1945. godine...
Tad je Branimir već dobro plovio?
– Jest.
Što će biti s drvenjakom?
– Tamo negdje 2050. trebat će ga malo dotjerati. Sagrađen je u Piranu 1904., rekonstruiran 1954., ja sam ga opet pomladio 1999. u Betini...
Koliko još može brod izdržati?
– Ma može tisuću godina. Ima jedna stara kapetanska poslovica, a kaže: Dok je drva u gori, drveni brod može živjeti.
A mi?
– Mi sad krećemo, idemo u obilazak.
Opet automobilom?
– Ma ne, vozi “Branimir”...
