Michelinovi inspektori, kad dođu u restoran, sjednu inkognito i naruče. Skromno. Recimo, kad su u Slavoniji – pojest će filet soma, popiti čašu graševine i pojesti kolač. Platiti i tek onda izvaditi – značku.
– Mi smo iz Michelina, uzet ćemo vas u obzir...
Tako izgleda posjet njihovih inspektora. Kod Večernjakovih zvjezdica priča je nešto drugačija. Tu ima – priče. Mi sjednemo, platimo račun, pojedemo, ali i porazgovaramo s vlasnikom, kuharom, konobarom. To su ljudi koji se brinu o turistima. Lako za hranu i tanjur, ionako je prema fotografiji jasno o kakvom se jelu radi.
– Vidi, ja sam kao mlad skakao u more s najvećim Coca-colinim suncobranom, negdje pred jutro, nakon vesele noći – govori vlasnik Pjata Leo Mijalić.
Suncobran kao padobran?
– Tako je! I to s 10-metarske skakaonice na Kolovarama. Nije to baš bio pametan potez, ali eto me, živ sam – smije se vlasnik sjajne zadarske konobe, mjesta koje je osvojilo veliku Večernjakovu zvijezdu. Zbog hrane, dakako, ali i zbog – priče. Raspričao se pa se sjetio još jednog štosa:
– Sjeli Talijani. Tip visok, crn, šminker. S njim dvije manekenke. Vidiš da su puni novca, Dolce Gabbana, Versace... I jedu oni cijelu večer, naručuju predjela, jastoge, čak su i Moët & Chandon pili. Kad su odlazili, taj mi se mladić došao javiti. Stisne mi ruku, potapša me, a i ja njega ispratim iz lokala. Mašem mu, vičem za njime “Grazie mille.” Hvala puno. I odu oni, a ja pitam poslije svog konobara: “Čuj, jesu oni Talijani platili? Iznos je bio par tisuća kuna...” A veli moj konobar meni: “Nisu.” Hehe. Još sam ga i ispratio srdačno... Nemam sreće – kaže vlasnik nagrađene konobe.
Ovakvih je priča koliko želite diljem naših restorana. No treba ih pronaći. Vesele su, nije tu ništa loše, ali to su anegdote koje domaćini doživljavaju. To je turizam. Ljudi su destinacije, ne zaboravite. Nije to samo tanjur i dobro, djevičansko maslinovo ulje. Ili boca vina. Ne, ljudi. Domaćini. Gosti. Štosevi. To se pamti. Tko će se sjetiti tanjura koji je pojeo prije četiri godine na Visu? Ako nema fotografije, zaboravit ćeš. A priču ćeš upamtiti, kao i lice. Ovo je takvo mjesto. Pjat, nekad Devet flaša. Zbog priče. A i hrana je genijalna. Nagrada u ruke možda ide i zbog tatarskog od tune. Takva se klopa rijetko jede, a autor je obišao restorane u svim gradovima u zemlji. I ovo je zaista dobro.
Plažni Bar Čiringito - Malo prigrizeš, bućneš se more i vratiš nazad delicijama (95 bodova)
Dino Dalmatin godinama je radio na kruzerima, a tada je u Sevolli upoznao Jolandu Fiuerobu Malero. Ljubav svog života doveo u Viganj, a tu su s Dininim najboljim prijateljem otvorili plažni bar Čiringito, bar čija terasa ulazi u more. I u tome je gušt: dođeš, izvališ se u hladovinu, malo prigrizeš, baciš se u more pa se vratiš i nastaviš uživati u delicijama...
Ovdje nude doručak, ručak i večeru, pravi su hit među surferima koji su najbrojniji gosti ovog mjestašca na Pelješcu. “Ideja je bila napraviti nešto drugačije”, kaže Dino. I doista su u tome uspjeli. Na meniju imaju razne vrste brusketa (pet komada stoji 30 kuna), plate s morskim plodovima, domaćim kozjim sirom, sušenom tunom, ribljom paštetom koju sami rade. Nude i povrtne lazanje, riblja i mesna jela, salate, slasne male zalogajčiće... Devedeset posto jela osmislila je Jolanda, iako ona sam zbog djece više ne radi u baru. I Alen je otišao, i on je ljubav svog života našao u baru te s njom završio u Francuskoj. No u Čiringitu je danas dvanaestero zaposlenih, a trud svakog od njih svrstao ih je ovo ljeto u na sam vrh Večernjakovih zvjezdica, tek dva boda ispod pobjedničkog Pjata.
Napreduje VL. svakoga dana u svakom pogledu.. Nekad novine koje su se citale, danas smece, a tek teme i clanci.. E moj "Leo" pa nek t i i nisu platili zabari to sto su pojeli i popili... Sigurno su see iscudjavali i smijali ti se da zagledas u kakve "krpice" su obuceni, pa su onda narucili i Moet na troj racun.. Moguce samo u Hr da domaci gledaju u strane kao u neka visa bica, a o sebi misle samo lose.. Zato nas ti stranci onda i tretiraju kao nize od sebe, a realnost potpuno obrnuta..