Milica i Martina, dvije Zagrepčanke u Rovinju, ne poznaju se. Nije ni čudno, ljeto provode radno na različitim stranama grada, jedna u starom gradu među svilenim haljinama i šalovima sjedi na stubama ispred atelijera, a druga je u prašini, među dizalicama, na mjestu gdje se gradi novi rovinjski moderni hotel “Park”. Inženjerka gradilišta.
Glavna osoba na gradilištu. I kamo prvo? Idemo u prašinu... Veselo, smijući se, inženjerka Martina Bošnjak skida na ulazu u gradilište žutu kacigu te kaže:
– Zovem na kratku kavu, stanka će mi dobro doći!
Sjedamo u kafić, u duboki hlad kraj stare tvornice duhana, a ona gleda na sat i kaže:
– Imam pola sata! Moj posao? Poput kapetana broda! Prva i posljednja odlazim s gradilišta. I kada to kažem, ne mislim prva ujutro, nego prva uopće na mjesto gdje se treba graditi hotel. A posljednja odem. Kad dođem, u pravilu me dočeka ili livada ili kamenjar, a kad odem sve blista. Kad prvi gost uđe u novi hotel, ja tek izlazim. Sretnemo se na vratima, ha-ha... Priča kako je na rovinjskom gradilištu, pod njezinom je palicom, kaže, 270 ljudi; zidari, tesari, keramičari, dečki na kranu...
– Ne bih mogla sve sama, pomažu mi kolege Mario i Drago. Zanimljivo je, puno je komunikacije. Čas sam s dečkima u prašini, čas s direktorima ili investitorima. Nema stajanja. Naravno, postoji rok. Već sam se navikla – kaže Martina. Iza nje su, u posljednjih 15 godina, hoteli “Croatia” u Cavtatu, “Villa Orsula” u Dubrovniku, hotel “Belvedere” u Medulinu, hotel “Isabella” na otoku Sveti Nikola u Poreču, “Amarin” ovdje u Rovinju i sada – novi hotel “Park”.
– Na svim sam tim projektima također bila glavna inženjerka.
Ona gradi hotele koji su ponos našeg turizma.
– Teško mi se može dogoditi neki problem koji već nisam riješila, ali...
Kako proslavi, pitam je.
Sliježe ramenima.
– Nema proslave. Iscrpljena sam. Međutim, kad vidim turiste s torbama kako ulaze u hotel, nema veće sreće. Kad sam u prolazu, znam doći popiti kavu na terasu.
Kako je biti šefica tim silnim dečkima?
– Veselo. Evo, dečki su mi u Cavtatu za rođendan napravili iznenađenje – vatromet! Potekle su mi suze... Obitelj smo, kad ih zaboli zub, često se dođu požaliti šefici, pa otvorim svoju malu apoteku. Mjesecima smo zajedno, gledamo utakmice, roštiljamo, popijemo i pivo. Oni znaju otići i pecati, ali ja ne stignem. Opet ostajem posljednja, dokasna navečer.
Mobitel Martini zvoni neprekidno. Javlja se na svaki poziv. Zazvoni tek jednom, a ona već kaže:
– Reci! Tu sam, što treba?
Vrućina je, vidi se da je na stotinu strana, no i dalje sve radi sa smiješkom.
– Prašina je, buka, ali zna se čuti i pjesma. Dečki rade i pjevaju. Pa se čuju dalmatinske pjesme, zagorske, slavonske... Veselo je.
Što je sljedeće? Postoji li izazov?
– Tunel! E, željela bih voditi takvu gradnju – kaže s iskrom u oku.
Pogleda na sat i slegne ramenima.
– Moram se vratiti na gradilište...
Išao bih i ja na gradilište, popričati malo s tesarima ili s dečkima na kranu, ali turist u japankama, kratkim hlačama i bez radne opreme po gradilištu ne smije šetati. Sigurnost je na prvome mjestu. Pozdravljamo se, ona ode natrag među dizalice, a ja u grad među svilu. U “Atelijer Charm”. Uski prolaz prema moru, između dvije kuće na adresi Vladimira Švalbe 33, iz kojeg puca pogled na plažu Porton Biondi, mjesto na kojem će svaki turist zastati. Garantiram! Izvadit će mobitel ili upaliti fotoaparat. I škljocati. Sjedim na dnu stuba za malim šarenim stolom s gospođom Milicom Glasnović, okružen svilenim šalovima i haljinama, a turisti nas fotografiraju. Danas sam na fotografijama turista iz Kranja, Japana, Pekinga, Marseillea, LA–a..., tko će ga znati. Bude nelagodno, prvih par puta, ali poslije čovjek više i ne obraća pažnju.
– Osam godina ti ja tu sjedim, tu ispred nekadašnjeg starog magazina, i ljudi me fotografiraju. A bar četiri stotine puta dnevno, ne znam broja – kaže Milica
– Četiri stotine puta 30 dana, pa puta četiri mjeseca, pa puta osam godina... Pa to je 384 tisuće fotografija! Vi ste fotografiraniji od Angeline Jolie – šalim se.
– Moguće... – smije se i ona.
– Bila je, svojedobno, japanska televizija u Rovinju, i snimali su tu u prolazu. Ljudi, što je nevjerojatno, dolaze s izrezanim novinskim člancima, traže baš ovo mjesto! Iz Japana! A i na Instagramu je ovaj prolaz najfotografiranije mjesto na Jadranu.
Jeste li vi snimili što i stavili na Instagram?
– Ja još jedina nisam uzela fotoaparat u ruke. I kći mi je otvorila profil...
A što ću, uzimam i ja fotoaparat. Nije za Instagram, ali bit će fotka u novinama, i to se računa...
