Željko Malnar imao je Republiku Peščenicu, a u šibenskoj Masnoj ulici – niknula Narodna Republika Bono. Samoproglašena, također...
Prođe kraj nje svatko tko u Šibeniku prošeta prema katedrali. Ne može se promašiti.
– Dobro došao u Republiku Bono. Mali smo, najmanji na svijetu, ali se ne damo. Zasad nam je teritorij na 26 metara kvadratnih – dočekuje me na barskoj stolici svog kafića ‘Republika Bono’ ministar turizma Damir Žaja Džaja (52). Pokazuje ljepote države – prstom. Ne diže se sa stolca.
Terasa je u Hrvatskoj
– Teritorijalno smo podijeljeni na šank, prostor za konzumaciju i WC. Terasa je u koncesiji susjedne, prijateljske, Hrvatske – govori.
Upoznajem me s bonskom vladom okupljenom za dva stola, redom su to direktori šibenskih festivala, ravnatelji šibenskih srednjih i glazbenih škola, profesori veleučilišta...
– Mi nemamo ministarske fotelje, nego barske stolce – kažu i pokazuju mi da sjednem s njima. Pričaju aktualnosti i kako će, nakon Brexita, rado uskočiti u EU.
– Da popunimo slobodno mjesto i da EU do kraja prodrmamo... Fondovi nas ne zanimaju jer nemamo nijednog nezaposlenog! – ponosno se hvale.
S kime ste u boljim odnosima, Obamom ili Putinom, raspitujem se.
– Uvijek s Putinom! Prva nas je priznala Republika Sjeverna Koreja, pa Kina, Venezuela... – pričaju i skidaju Ustav, obješen iznad šanka. Imaju i pečat.
– Čuvar pečata je Aron, ali dobio je poziciju preko veze, zbog nepotizma. On je kućni ljubimac premijera – govore mi tihim glasom.
– A gdje je premijer? – pitam.
– U službenom posjetu susjednoj Hrvatskoj. Na poslu... Potpisuje neke ugovore za ovogodišnje Večeri dalmatinske šansone – kažu za svog šefa Branka Viljca Gažu (60) koji je vlasnik pet Porina.
– Ma pusti premijera, mi smo važni u ovoj priči! Znaš, naši su mandati doživotni. Evo, ovo je ministar zdravlja Vojislav Marković (42), ministar nacionalnih manjina Emir Imamović Pirke (44), obrazovanja Jerko Acalin (53), imamo i Rudolfa Vučića (61) ministra kulture, parakulture bez sporta... – nabrajaju mi sastav vlade. Bez sporta?!, čudim se nazivu ministarstva.
– Da, sport nas ne zanima. Samo šala. Evo, raspravljali smo nedavno o statusu bonskog izdajnika i definirali da je to svaki onaj tko se seksa više puta nego je Božića u godini – kažu ministri.
– Ima li takvog? – pitam radoznalo.
– Nema! – odmahuju rukom.
Bonski ministar unutrašnjih poslova uvodi me u tajne održavanja reda i mira.
Tunel do Bonskog mora
– Imam svog špijuna, dečko tu iza šanka, konobar Domagoj. On sve prisluškuje i javlja mi – odmahuje rukom.
U tom se trenutku kroz turiste probijao premijer Branko Viljac Gaža. U vladi je, među ministrima, počelo komešanje, a ja pitam trebamo li ustati kad prvi čovjek države uđe u kafić.
– Tko može, ustane, a tko je pretjerao s pićem, ostane sjediti – kažu mi. Poziva me premijer u ured, ostajemo nasamo.
– To što su ti oni pričali da su im mandati doživotni, zaboravi. Samo je meni mandat vječan, a oni su svi na ledu. Kad sam slagao Ustav, nisu ni znali što potpisuju – kaže Gaža.
Ne prekidam, već upijam, kimam glavom, odobravam. Znate već kako je kad ste pred šefom države.
– Trenutačno mi je najveći zadatak kako od naše republike probiti prolaz do našeg Bonskog mora. Ima više od 500 metara zračne linije, a most je u starom gradu nemoguće izvesti. Prokopat će moji ministri tunel – veli.
– Koliko je veliko Bonsko more? – pitam.
– To moramo riješiti arbitražom sa susjednom Hrvatskom. U dobrim smo odnosima, uostalom najveća bonska dijaspora je tu, preko praga. Je l’ znaš da je i Arsen Dedić bio ministar? Kad je čuo da smo osnovali državu, javio se te pitao zašto nemamo Ministarstvo straha, kako se zvao njegov slavni album. Odmah smo se dogovorili i proglasili Arsena ministrom straha.
Republika slavi četvrtu godinu, ali dokad će postojati, interesiram se.
– Dokad? Mi smo kao Hajduk, živimo vječno...
– Koliko je Coca-cola? – pitam na odlasku. – Ništa, plaćeno je iz proračuna! – kažu.
ajme kako "originalno"... toga se još nitko nije sjetio... osim možda na par tisuća mjesta u svijetu...