Do svršenih su ovogodišnjih osnovnoškolaca i njihovih roditelja ove godine doprli vapaji hotelijera i ugostitelja, uprava zdravstvenih ustanova i informatičkih tvrtki o kroničnom nedostatku radne snage u tim sektorima, ali do prosvjetnih vlasti, čini se, ipak još ne.
Naime, za hotelijersko-turističkog tehničara, primjerice, ovog se ljeta u Hrvatskoj željelo upisati 6029 petnaestogodišnjaka, ali mjesta je bilo za samo njih 1390, za kuhara su htjela ići 3823 učenika, mjesta je bilo samo za 1240, upisano je 1007 medicinskih sestara opće njege, a interesa je bilo za 5283.
Štoviše, sve hrvatske srednje škole u kojima se obrazuju budući hotelijersko-turistički tehničari, medicinske struke, fizioterapeutski tehničari, tehničari za mehatroniku, računalni tehničari, popunjene su već u prvom upisnom roku, a interes učenika bio je i šest puta veći od broja upisnih mjesta. Trend se preokrenuo. Gimnazije su i ekonomske škole i dalje hit, ali popularne su postale i brojne strukovne škole. Mlađe generacije u njima više ne vide “liniju manjeg otpora” i “lakši sadržaj koji treba naučiti”, nego priliku da si stjecanjem strukovne kvalifikacije brže i kvalitetnije osiguraju budućnost. Još im obećavaju i pristojnije plaće... Ali, upisne su kvote ostale iste kao i prošlih godina!
Zahvaljujući tom velikom interesu nove generacije srednjoškolaca podignuti su i upisni pragovi. Strukovne škole ove su godine, nakon višegodišnje “muke”, imale priliku u kvoti raspoloživih mjesta birati učenike s boljim ocjenama i razvijenijim navikama učenja, što će pridonijeti podizanju kvalitete strukovnih škola.
Ovojesenska generacija učenika strukovnih škola, jasno je, sudeći prema upisnim statistikama, poručila: žele se, osim za već navedena zanimanja, školovati i za kuhare, arhitektonske tehničare, CNC operatere, prodavače, ali i konobare, toliko da se za ta zanimanja prijavilo i šest puta više 15-godišnjaka nego što je mjesta u hrvatskim školama. Sve odreda zanimanja za kojima vape hrvatski poslodavci u svim hrvatskim županijama i u kojima se kvalitetnim znanjem, ali i praksom, odmah nakon završetka školovanja može zaraditi i do desetak tisuća kuna mjesečno.
Educirani kadar koji će tijekom trogodišnjeg ili četverogodišneg školovanja odraditi praktičan rad, svladati osnove i nakon završetka školovanja biti sposoban uskočiti na tržište rada bez velikog ili barem značajnog zastoja u prilagodbi na rad, san je kako većih tako i manjih tvrtki koje posluju u Hrvatskoj.
Ekonomisti za burzu
Poslodavci, naime, već godinama pritišću obrazovni sustav i upozoravaju da je premali interes za strukovna zanimanja, ali i na znatno goru situaciju koja dotiče strukovne učenike. Svi oni nakon završetka obrazovanja, a prelaskom na tržište rada, zajedno s poslodavcima moraju uložiti dodatne tri ili četiri godine kako bi posve svladali zanat ili zanimanje za koje su se jednako toliko školovali. Dualni obrazovni model za strukovnjake, koji u obrazovni sustav uključuje poslodavce, rješenje je problema, no taj model obrazovanja u kojem poslodavci, a ne škole, određuju potrebu za radnom snagom, u Hrvatskoj zastaje samo na najavama ili kozmetičkim promjenama.
Promocijske aktivnosti, nerijetko među provoditeljima obrazovnih politika, odlaze toliko daleko da se ovogodišnji trend većeg interesa učenika za strukovne škole pripisuje uspješnom radu Ministarstva obrazovanja prije nego sve racionalnijoj potrebi i učenika i njihovih roditelja da prate potrebe tržišta rada i pravilnijim izborom strukovnih škola skrate vrijeme traženja posla.
– Interes za strukovna zanimanja blago raste prvi put nakon duljeg vremena, a ohrabruje da i interes za STEM predmete na maturi raste, što rezultira izborom studija koji daju veću mogućnost zapošljavanja. Uz tu činjenicu, u razgovorima s ravnateljima i osnivačima škola koje su imenovane centrima kompetentnosti za pojedina područja doznajemo da je njihov razvoj i promjene koje donose u lokalnu zajednicu posebno zanimljiv roditeljima i učenicima. Sve to ohrabruje jer na toj reformi Ministarstvo znanosti i obrazovanja radi tek godinu dana, a pomaci su već vidljivi – kazala je za Večernji list Blaženka Divjak, ministrica obrazovanja.
Ipak, teško da je popularnost strukovnih škola rezultat rada Ministarstva obrazovanja, prije će biti da je tome pridonio vapaj poslodavaca koji žude za educiranom radnom snagom. Potkrepljuje to i statistika Zavoda za zapošljavanje stavljajući u usporedbu slobodna radna mjesta i interese srednjoškolaca. Naime, u turizmu, u kojem trenutačno čak i uvozimo radnu snagu, kao području svog budućeg rada šansu vide ne samo dubrovački, istarski, primorsko-goranski i šibensko-kninski učenici, već i učenici Osječko-baranjske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske i Krapinsko-zagorske županije u kojima su te škole učenicima ove upisne godine bile prioritet.
Zdravstvene škole, pak, hit su među budućim srednjoškolcima Bjelovarsko-bilogorske, Brodsko-posavske, Istarske, Karlovačke, Koprivničko-križevačke, Osječko-baranjske i Požeško-slavonske županije, odakle su stizali apeli za zapošljavanje medicinskih struka.
CNC operateri traženi su i na domaćem i na europskom tržištu rada, a za to su se zanimanje, među pet strukovnih škola, opredijelili i mnogi srednjoškolci Čakovca. No, ove je godine u taj trogodišnji smjer upisano 20 učenika, kolika je i upisna kvota Tehničke škole u Čakovcu. Primjer je to koji ocrtava ključni problem obrazovnog sustava strukovnih škola – naime, bez obzira na zahtjeve tržišta, škole rijetko povećavaju upisne kvote. Štoviše, upisni propisi koji su na snazi jasno kažu – ako se za određeno zanimanje ne može popuniti razred u kvoti koja je propisana, školi je najjednostavnije taj smjer ukinuti. Tako se od ove jeseni u Hrvatskoj neće školovati armirači, krovopokrivači, mljekari i mlinari. Za ta zanimanja interesa nema već tri godine.
S druge strane, ekonomske škole, unatoč velikom broju nezaposlenih ekonomista na burzi, nisu reducirale upisne kvote i smanjile mogućnost za upis onih zanimanja kojima je zemlja pretrpana. Dapače, promatrajući zanimanje učenika za strukovne škole, sudeći prema prioritetima koje su poredali na upisu, zagrebačkim srednjoškolcima, kad su u pitanju strukovne škole, I. ekonomska škola i dalje je visoko na listi. Jednako je i u Zagrebačkoj županiji – ekonomske škole prioritet su i velikogoričkim i samoborskim učenicima koji su se dobrim ocjenama morali izboriti za upis.
Poslodavci opet izostavljeni
Na pitanja zašto se kvote ne reduciraju, zašto, kao u većini europskih država, školovanje strukovnjaka nije vezano uz poslodavca, jasnog odgovora i dalje nema. Samo obećanje iz Ministarstva obrazovanja i roditeljima i učenicima da će i Hrvatska pribjeći takvom modelu koji od starta školuje učenika tako da u prvoj godini svog školovanja pola školske godine provodi radeći kod poslodavca. Obećavaju te promjene u Ministarstvu obrazovanja već od ove školske godine hvatajući se za činjenicu da napokon imaju popis škola koje su pristale biti centri kompetencija. No, ono što ne kažu jest to da se ni jedan centar kompetencija još nije povezao s poslodavcima sektora koji će učenici izučavati, niti su u Ministarstvu obrazovanja definirali kako će se birati mentori koji će raditi s učenicima. To su prepustili profesorima strukovnih škola, ostavljajući tako ponovno poslodavce i stvarne potrebe tržišta rada izvan tog modernog naziva centra kompetencija.
Centri će dobiti novu opremu, onakvu kakvu koriste brojne tvrtke različitih strukovnih sektora, ali i profesore koji su do sada s učenicima radili na starim i zastarjelim strojevima ili priborom koji se u proizvodnji odavno ne koristi. Puno toj promjeni koju prezentiraju u Ministarstvu obrazovanja neće značiti ni činjenica da strukovne škole koje jesenas ulaze u eksperimentalni program mijenjaju samo opće obrazovne predmete, a strukovni im sadržaji ostaju po starim programima. U korist Ministarstva neće prevagnuti ni činjenica da ovogodišnji učenici strukovnih škola koje su u eksperimentalnoj primjeni dobivaju besplatne udžbenike za sve predmete.
Prevagnut će isključivo potreba praćenja tržišta rada koju su nikad izraženije nametnuli ovogodišnji srednjoškolci i njihovi roditelji grabeći ionako male upisne kvote za najtraženija zanimanja. Ono što posebno treba zabrinuti provoditelje obrazovnih promjena jest i činjenica da su ovogodišnji strukovnjaci birali zanimanja koja su tražena i na europskom tržištu rada. Stoga ne čudi ni činjenica da se primjerice u Koprivnici za 22 mjesta, koliko ih ima za smjer farmaceutskog tehničara, borio čak 201 učenik, u Slavonskom Brodu za 20 mjesta na smjeru fizioterapeutskog tehničara natjecalo se 180 učenika. Taj je smjer bio zanimljiv i šibenskim srednjoškolcima – za 24 mjesta prijavila su se 174 učenika.
Velik interes vladao je i za zrakoplovnog prometnika – 229 kandidata natjecalo se za 28 mjesta.
U prilog tezi da nove generacije nameću trend dobrog promišljanja svoje budućnosti pred talentima i interesima svjedoči i lista hrvatskih srednjih škola koje su dobile najmanje prijava. To su odreda umjetničke škole i one koje obuhvaćaju sektor poljoprivrede, prehrane, veterine i mehanike.
Tako će se primjerice u Otočcu na jesen školovati samo tri automehaničara, u Čakovcu tri pomoćna vrtlara, u Slavonskom Brodu tri pomoćna limara, u Bjelovaru samo dva pomoćna bravara. Karlovac će u ovogodišnjoj generaciji imati samo jednog pomoćnog polagača keramičkih pločica, Koprivnica dva pomoćna cvjećara, a u Gospiću nema ni jednog učenika koji se želio školovati za vodoinstalatera. I pekar je zanimanje koje više nikome nije atraktivno – u Vinkovcima će se školovati samo jedan novi pomoćni pekar, jedan u Varaždinu, jedan u Sisku, jedan u Požegi.
Krojač i glazbenik zanimanja su koja, prate li se potrebe tržišta rada, ali i interes učenika, također nestaju.
Evidentno je, Hrvatska će ta stara zanimanja morati zamijeniti novim zanimanjima i tako ponuditi tržištu kadrove koji će pratiti tijek, kako to ministrica kaže, treće industrijske revolucije. Sve do tada, i prilike da se strukovne škole mijenjaju onako kako se mijenja tehnologija, roditelji i učenici morat će sami kalkulirati koje zanimanje i koju školu treba upisati. Pomažu u toj odluci i mjesečna izvješća Zavoda za zapošljavanje, no njih, čini se, u Ministarstvu nitko ne prati. Zauzeti su reformom obrazovnog sustava koja nikako da počne!
Nema mi glupljeg nego kad roditelj forsira klinca u gimnaziju da poslje upiše neki faks da "buš gospon čovek, kaj se neš mučil" pa na kraju imaju telca od 28 god sa 2 god faksa na pragu odustajanja, godinama plačanja najma stana u drugom gradu, troškove, bez ikakvog radnog iskustva i radnih navika, dok njegov vršnjak koji se "muči na poslu(strojobravar)"ima obitelj, djecu, kredit za kuću i ne ovisi i nikome