Trajekt, kontrolni most. Čovjek bi očekivao kormilo i koju ručicu za gas kao na brodovima iz 60-ih. Ne, na Rapskoj plovidbi, u Četiri zvonika, trajektu starom nekoliko mjeseci – most kao u Zvjezdanim stazama. Ili u kontrolnoj sobi NE Krškog. Bojiš se da što ne dodirneš, da stvarni ne krenu krivo.
– Ma nema brige – kaže Vlatko. Službeno – kapetan Vladimir Dumić (44).
Karibi su moj dom
Ovo je priča o njemu, kapetan, knez, samostreličar, zastavničar... Preveze goste s kopna na otok, onda ih na Rabskoj fjeri i – zabavlja. Pa ih vrati na kopno.
– Nisam ja glavni na brodu, već naš kuhar, zapamti... – veli Vlatko pa nastavlja: – Morao sam biti kapetan. Kao klinac govorio sam svima: ‘Bit ću mornar’. Pa su mi rekli da taj ne vozi brod. Pa sam promijenio i rekao: ‘Bit ću kormilar’. Pa su rekli da taj vozi, ali nije glavni na brodu. I napokon sam shvatio – moram biti kapetan.
U rapskoj luci Mišnjak sjedimo na brodu, gledamo turiste kako se ukrcavaju na susjedni trajekt. Skoro desetljeće proveo je na tankeru ploveći – Karibima.
– Trinidad i Tobago, Jamajka, Antili, Južna Amerika...moj dom godinama.
Koja je razlika između Barbadosa i Raba?
– Svaka čast tropima, no Mediteran je nešto drugo, ima dušu. Lijepo je tamo more, lijepe su i boje, no nema – mirisa. Nema tradicije i kulture. Kao jelo kojemu nedostaje začina. Jelo bez soli. Usto, na tropima je težak zrak, pun vlage. Ali lijepo je biti tamo, dio toga.
Na Barbadosu smo lovili ribu i na košaru. Tamo ubace košaru, malo kruha i izvade van ribu. Vrlo jednostavno... – kaže. Kitovi?
– Prate te kitovi na pučini stalno, i oni i morski psi. U doba parenja kitovi znaju iskočiti iz vode. A kad vidiš autobus koji je izletio iz mora, osjetiš strahopoštovanje.
Jeste li jeli kitovo meso?
– Da. Na Karibima. Okus je između tune i govedine, ali je meso tamno i vrlo masno.
A nevere? Glava je tu u torbi...
– Prošao sam kroz tajfun. To je katastrofa. Uhvatio nas je u Južnom kineskom moru, u trokutu između Filipina, Tajvana i Vijetnama. Ne možeš pobjeći. Tukao nas je dva dana i to je bila velika borba. Čupa ormare, sve leti, brod skače, propinje se. Koliko god je brod velik, na moru je mali. A tek tu shvatiš koliko smo mi ljudi beznačajni. Mislimo da smo gospodari planeta, ali tek u tajfunu shvatiš koliko si malen tu ispod zvijezda.
Kupate se na Rabu za pauze?
– Naravno! Kad imam koju pauzu, skočim u more, zašto ne. Treba iskoristiti vrijeme. Ma ja i aute prestrojavam kad dolaze na brod, sve radim!
Ima li kakva uspomena s ove plovidbe, od Raba do kopna?
– Ima... Rekord je 23 puta ovamo-tamo. Ali štos je bio kad smo otišli u Grčku po trajekt Barbat. Sjeli na avion, a vratili se trajektom. To je bilo sjajno putovanje. Toliko smo se janjetine najeli u Grčkoj da smo svi dobili nekoliko kilograma. Zima je bila pa, za plovidbu od dva ili tri dana, mi smo putovali dva tjedna – kaže.
Vratimo se na priču rapskih samostreličara, on je njihov – knez. Glavna figura. Kao i na brodu.
– Bio sam zastavničar dugo vremena, pa i tu napredovao. Neki su topnici, drugi sviraju fanfare, treći su plemstvo, najvažniji su samostreličari... – veli Vlatko.
– Naši su stari 1364. organizirali viteški turnir, a tradicija se ne smije izgubiti. Lijepo nam je, putujemo, družimo se, brodom sam putovao morima, a sa samostreličarima – kopnom na sve strane. U svijetu nas nema mnogo, možda desetak s ovakvim samostrelima.
Lijepo je kod kuće
Koliko dobaci?
– Metu pogađa precizno na 36 metara, ali u paraboli može i preko 150 metara, a rekord je preko 400 metra. Nije ovo šala...
Za što se koristio?
– Za borbu! Bilo je nekad tu pirata. To je tada bila svojevrsna poljoprivredna grana. Legalan biznis, kao poštar. Ili kapetan.
A vi? Ostajete na Rabu ili opet na neki ocean?
– Ne znam. Došao sam vidjeti kako je to biti doma, kako je živjeti kod kuće i sviđa mi se. Lijep osjećaj…
