Titov bunker, mjesto na koje se Josip Broz s društvom namjeravao sakriti pošalje li Staljin pilote s atomskom bombom, nova je atrakcija nacionalnog parka, podzemni grad u stijeni...
– Jack. Njega potraži, on najbolje zna sve o bunkeru. Svi mi nešto znamo, ali Jack ti je za to tata-mata – kažu u Starigradu.
Minutu kasnije, potraga je završena. Ništa čudno, Jack radi na ulazu u Nacionalni park Paklenicu. Dočekuje goste. Vidi ga svaki turist koji ondje dođe.
– Gospon Jack?
– Ja sam. Bunker? Tko te šalje? – pita on.
Znači, treba lozinka. Bunker je, nema šale. Uostalom, neki kažu da je to mjesto bilo najveća tajna bivše države. No, tko zna, tajni je bilo koliko hoćeš.
– Tko me šalje? Dinko.
Nisu rekli ni vlastitoj ženi
– O, sjedi prijatelju, što te zanima, sve ću ti reći. Sok? – kaže mi i nudi piće Jack.
Zašto Jack?
– Željko. Ali, kako sam kao klinac živio u Australiji, kad sam došao u Paklenicu, učitelj me pitao: ‘Željko, kako su te ondje zvali? Sigurno nisu mogli izgovoriti Željko.’ A klinci tamo zvali su me – Jack. Pa je tako i ostalo. Iako mnogi misle da mi je to nadimak zato što sam malo veći, krupniji, izgledam kao džek. Ali nije, od djetinjstva je – kaže smijući se Željko Marasović (54). Nije Željko glavni akter ove priče, iako bi imao što ispričati, nego bunker, mjesto koje je od lani turistička atrakcija, a građen je od 1949., kopale su ga stotine ljudi.
– Taj bunker bio je desetljećima misterij. Nikad nismo znali što se krije iza njegovih zazidanih vrata. Neki domaći ljudi, koji su ga gradili, nisu smjeli ni vlastitoj ženi reći što je unutra. Ma ni pisnuti. A tu je, pokraj nas, igrali smo se ispred njega kao djeca, oko bunkera se penjači godinama penju, ali nitko nije znao što je iza njegovih vrata – pričaju u mjestu.
Jack je konkretniji.
– Kad smo bunker za vrijeme rata napokon otvorili, tražeći što ima unutra, ostali smo u šoku. Znaš što smo našli?
Zlato? Limenke ovčetine?
– Ništa. Beton i puno vlage. Prije nego što je preuređen, uglancan, eto ovako šminkerski kako izgleda danas, mnoge turiste vodio sam bunkerom. A jednom prilikom pojavila su se dvojica umirovljenika, djedice, obojica sa štapom. Možda su imali 80 godina. I rekli su mi: ‘Znaš, Jack, mi smo ovaj tunel bušili. Bili su tada, nakon Drugog svjetskog rata, služili vojsku u Šibeniku. Pričalo se da su ga gradili zatvorenici s Golog otoka, ali po ovoj priči ispada da ga je gradila vojska. I tada su mi rekli, a što se i vidi na ovim stijenama, da je bunker – ručni rad! Imali su štemalice, znane kao kobre, i udarali milimetar po milimetar. To su bile bušilice s borerima od 40 mm, a usporedbe radi, da se objesi slika u sobi treba borer od četiri milimetra – slikovit je Jack.
Razgovaramo nas dvojica, a turisti prolaze, ulaze u park, odlaze, mašu, raspituju se, pozdravljaju ga... Mnogi od njih su penjači, drugi šetači... Priroda privlači goste i početkom radnog tjedna. A Jacka svi znaju.
Je li ovo najsigurnije mjesto u zemlji?
– Nekad je možda i bilo, ali bunkeri su građeni i na drugim mjestima u bivšoj državi, pričalo se čak da ovaj možda i nije bio za Tita, već samo komunikacijsko mjesto. No, bunker nikad nije dovršen. Taman su počeli postavljati pločice u WC-ima i tako je ostalo. Opasnost je od Staljina prošla.
A da nas netko danas napadne?
– U doba kada se ratuje džojstikom, iz fotelje, uz kavu i sok, pronađu te dronom, uđu ti u toalet, više taj bunker ne bi imao takvu moć zaštite kao onda kad su avioni samo spuštali bombe.
Ako na televiziji vidite da se zaratilo atomskim oružjem, vi u Starigradu imate se gdje sakriti?
– Ne brini se, nismo toliko zanimljivi... A znaš zašto je tunel zavojit? Da je zaista i došlo do katastrofe, i atomska bomba pala tu u kanjon, ti bi zavoji ublažili pritisak udarca prema dvoranama – kaže Jack i dodaje:
– Zamisli, 1949. godine proglasili su Nacionalni park Paklenicu, a mjesec dana kasnije – počeli su kopati i bušiti onim kobrama. U nacionalnom parku! A znaš da je jedino pravilo kad si na ovakvim mjestima – gledaj, ali ne diraj!
Pivo i sladoled istodobno
Pozdravljamo se i odlazim na kavu. U “Bunker”, kafić u kojem bi svaki državnik mogao sigurno piti kavu. – Ljepše mi je ovdje raditi nego na Črnomercu! Uživam u prirodi, u bunkeru je uvijek 18 stupnjeva – priča konobarica Jasmina Cindrić (28). U bunkeru su i neki Nijemci, u jednoj im ruci Ožujsko, a u drugoj Ledov sladoled.
– U nedjelju je sjelo ovdje šestero Francuza, i naručili su jedno pivo i – šest čaša. To još nisam vidjela. Pa to im nije bilo ni za gutljaj. Počastila sam ih još jednim pivom – smije se i priča Jasmina.
Razgovor se prekida, čuje se pjesma ženske klape. U bunkeru! Dan je grada, slavi se i pjeva. Svi su u odijelima. Eto, bunker napokon ima svrhu, misterija više nema i napokon se nešto lijepo događa.
Kaj Tito nije imao namjeru uteci , pobjeci u inostranstvo kao i svi Balkanski velikani prije i poslije njega ?