Konoba kraj koje svi turisti prođu. Tko god uđe u Motovun, mora je vidjeti. Na vratima je grada.
– Vidimo i mi svakog turista! – veseli su u “Pod voltom”. Priča koju ovdje pričaju sjajna je.
– Roditelji su se upoznali točno ovdje, ispred konobe koju danas vodim sa suprugom. Tata Benjamin i majka Milka radili su u hotelu. Eto, oni se upoznali tu na trgu, a ovaj im je restoran poput djeteta, meni kao brat ili sestra – kaže Martina Pahović Bertoša.
– Nevjerojatan je podatak da je tata znao peći 300 peka istodobno! Večeru je pripremao istodobno za 1200 ljudi! U hotelu je imao posebne peći, svojevrsni labirint dugačak stotinu metara, a peć do peći. Toliko je unutra bilo vruće da je znao promijeniti i tri majice u jednoj večeri, a morao je na licu nositi i masku. Sve da bi se gosti u Motovunu osjećali dobro – kaže vlasnica konobe.
Pogled s terase puca prema moru, a priča kreće prema – tartufima. U motovunskoj šumi.
– Pronaći tartuf nama je ovdje poput “dobar dan”. Kao mlada šetala sam šumom, mješanka Lola šnjofala bi, a kad bi pronašla mjesto na kojem tartuf raste, mahnula bi repom i zagrebla po tlu. Nono Đovani tad bi pažljivo tražio lopaticom veličine jabuke. Morao je biti pažljiv da ga ne uništi. Tartuf zna biti i na 30 centimetara dubine, a nekad je pri vrhu.
A što bi Lola dobila za nagradu?
– Keks! Bila je majstorica za tartufe, znala je u danu pronaći i kilogram tartufa. No, to su davna vremena, više ih nema toliko. Zato im i cijena raste. Nekad bi ušao u Motovunsku šumu i sat vremena poslije izašao s tartufom. Danas ljudi satima hodaju ne bi li pronašli tartuf od, recimo, pet dekagrama... Cijena je tad bila od nekoliko stotina maraka za kilogram, danas je i po nekoliko tisuća eura.
Koliko ide u porciju?
– Tartuf veličine, recimo, kovanice od pet kuna – kaže...
Je l’ istina da je afrodizijak?
– Mnogi nas to pitaju pa kažu “dajte što više u porciju” ili “nemojte štedjeti”. No što se poslije zbiva, to nam ne jave – smije se vlasnica konobe.
– Nema povratne informacije.
Hrana? Tartufi, dakako. Domaći fuži s tartufima 120 kuna. Tjestenina s divljim šparogama 70 kuna. Imaju i čokoladni kolač s tartufima, čak i panna cottu s medom i tartufima. Decilitar terana – devet kuna. Ova je konoba jedna od deset restorana u zemlji koja ima – licenciju Tartufo vero. Što to znači? Uvijek imaju tartufe, i to svježe. Bijele ili crne.
– Gosti nam znaju doći i kucnuti na vrata pa reći: “Dajte pokažite tartuf. Da ga vidimo. Snimimo. Pomirišemo... Znate, nikad to još nismo vidjeli”.
JELO OVOG KRAJA
Tartuf bi bio prva opcija, no ovih dana to je fritaja sa šparogama. I po šparoge domaći odlaze u Motovunsku šumu. Treba paziti na zmije, no kad sa svežnjem stignu kući, obično ih predaju – baki.
— Nona ih umiješa s jajima i napravi omlet. To se ovih dana često jede – kažu domaći. Usto, ovdje se često rade i fritule.
LEGENDA
Vladimir Nazor sjedio je ovdje na zidinama Motovuna početkom 20. stoljeća i sreo neobično visokog dečka iz Motovuna koji je na ramenu nosio deblo. Otud priča o Velom Joži. “Jak kao bik, kuštrave glave”. Jože je postao simbol Istre, a legenda kaže da je bio toliko velik da je, dok je sjedio ovdje na zidinama, noge je namakao dolje u Mirni. U Motovunu kažu:
– Oni što pričaju da je Veli Jože bio zao lik u krivu su. Šire zablude. Bio je velik i dobar. Prema predaji, pomagao je stanovnicima Motovuna, bio je dobar dečko... I rijetki znaju da je on baš iz Motovuna. Naš!