Rođena 1950. u Banjoj Luci, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila komparativnu književnost, cijelog je života pisala jednu knjigu pjesama. Konačno ju je 2019. lokalni pisac i izdavač Zdravko Kecman nagovorio da je i objavi. Knjiga je izašla, a Kecman je odmah zatim umro. Ali stigli su održati promociju, malu i nezapaženu, s tek nekoliko prisutnih, pjesnikinjinih rođaka i prijatelja. Iste godine, knjiga se pojavila i na Sajmu knjiga u Banjoj Luci, ali nije prodan nijedan primjerak. Najveći dio skromne naklade od 300 primjeraka ostao je kod mrtvog izdavača, a tek nekoliko primjeraka kod autorice, u njezinom ormaru. Jedan stiže do mene.
Ime Adnane Karahasanović Zeljković savršeno je nepoznato u bosanskohercegovačkim književnostima. Nigdje je nema, onako kako nema ni njezine knjige. U toj izdvojenosti, usamljeništvu i manjinstvu može, međutim, nastajati književnost u koju su upisani svi obziri i razlozi što čine tekst koji će spasiti svijet.
Prva pjesma u knjizi naslova je "Ribarsko uže"; ovako ide: "Čvrsta si/ kao ribarsko uže,/ čista konoplja -/ ne pucaš kad te savijaju,/ natežu po molu,/ tobom brodove vežu/ i onu najčvršću mrežu od tebe pletu,/ u more bacaju,/ izdržiš i krupne ribe,/ majčice moja." I tu se rastvara tema, koja zacijelo u pjesništvu nije nova, nego je jedna od najstarijih i najprisutnijih, ali u ovom slučaju, u ovih desetak pjesama o majci, kojima započinje knjiga "U svijetu vodenih ogledala", neko je tiho i beznadno čudo. Tako i pjesma "Mama"; evo i nje cijele: "Mama pljosnata iza stakla prozora/ na kom me čeka,/ mama u dvije dimenzije/ ovjenčana lišćem naše višnje,/ mama ovjenčana lovorom višnjom,/ lik razliven u staklo-lišće,/ rastočena forma, nefigurativna mama,/ mama ploha-boja,/ mama,/ koje sve više nema." Za njom još jedna, naslova "Neprestano na vratima čekaš"; evo je: "Mama, ti više ne vidiš, ne čuješ/ i ne prepoznaješ nikog osim svoje djece/ koju neprestano na vratima čekaš./ Idu ona, idu,/ biciklima jure prema tebi,/ dragom cilju što se udaljava/ i sve više bježi, kao u snu." I još samo jedna, "Poput nevidljivog kretanja kamenja", koju ćemo na ovom mjestu izgovoriti, iz strepnje da je nigdje drugdje nećete naći i pročitati: "Mama, ne mogu ni zamisliti koliko si sama./ Govoriš jezikom beba/ i dišeš daškom vjetra./ Tvoji su pokreti/ poput nevidljivog kretanja kamenja./ Za koga ostavljaš znamenja,/ ponireš kao rijeka?/ Gdje ćeš i kada ponovo izbiti/ i čija ćeš biti mama?"
Tajna riječi, ili tajna estetskog suda u odnosu na umjetnost riječi, naročito u odnosu na poeziju, nerazrješiva je uvijek. Zašto je nešto dobro? I što je zaista dobro u tome što je dobro? U slučaju Adnane Karahasanović Zeljković je, kao malo kad, odgovor vezan uz stav prema onom što čini samu biti pjesništva. Vrlo škrta na riječima, nesklona ukrasima, ornamentima, pridjevima i svemu drugom što bi pojačavalo ton i glasnoću riječi, a time i trošilo njihova temeljna značenja, Adnana ima držanje prve govornice jednoga jezika, koja kao da svaku tu riječ i svaku pjesmu upisuje šilom u kamen. Ovako pisati rizično je u svaka doba, a naročito u ova razbrbljana vremena. Onda, ovako se piše kada se cijeloga života piše jedna knjiga.
VEZANI ČLANCI
U toj potpunoj izdvojenosti, u toj neprisutnosti, u tom svekolikom i već neobjašnjivom manjinstvu, u toj šamanskoj škrtosti s riječima, ova pjesnikinja svakog je trenutka, paradoksalno, prisutna na svijetu. Recimo, u ratnim pjesmama iz 1991, i iz posve banjalučke perspektive. Pjesma "Pomjerati zvijezde" ide ovako: "Pomjerati ljude je/ kao pomjerati zvijezde:/ iza njih kuće tužno zjape/ i žalosno zavija pas." Pjesma "Oktobar 91." ide ovako: "Kad nestane puža,/ ostane puževa kuća,/ kad nestane čovjeka/ ostane njegova kuća./ Poslije u tim kućama žive/ neki drugi puževi,/ neki drugi ljudi." I pjesma "Kupanje", koja će: "Tog ljeta je bila nesnosna vrućina -/ otišli smo na rijeku i kupali se,/ prijala nam je svježina./ A onda neko reče: stanite,/ ta voda preko leševa/ na nedalekoj brani teče./ I ja vidjeh kako ih voda dira i spira,/ leševi plove, njišu se i plove,/ zeleni, modri, teški, naduveni/ i kako ta ista voda/ i nas dira i spira/ i kako ćemo tako oprani/ i čisti/ u raj ili u pakao/ i mrtvi i živi,/ isti." U pjesmi, poput drugog glasa, poput veličanstvenog mrtvog glasa, u dva stiha ispisana kurzivom javi se Ivan Goran Kovačić. I osjećaj vrlo, vrlo čudan da najednom nema razlike između biti živ i biti mrtav. Ne bi to bila neka velika misao da pjesma nije takva, pa u njoj djeluje tako istinito.
Ima knjiga i knjiga. Većinu nikad ne pročitamo. U kući pravog čitača mora biti mnogo više knjiga koje nikada neće pročitati nego onih koje će čitati. (O tome lijepo je pisao Umberto Eco.) Knjiga Adnane Karahasanović Zeljković jedna je od onih dobrih i važnih, do kojih, međutim, nikada nećete doći. O njima vrijedi misliti kao o onom nepročitanom. Uz osjećaj da je sve što nam se zbiva već jednom opisao netko bolji od nas.
VIDEO Preminula je Shannen DOherty, glumica (53) najpoznatija po ulozi u seriji Beverly Hills
