U Berlinu smo pronašli 47-godišnjeg Sinjanina Nenada Vučkovića, čovjeka stasite, prepoznatljive figure, dvometraša, nekadašnjeg nogometaša Varteksa i Hajduka, ali i današnjeg bundesligaša Union Berlina.
Vučković – koji u Berlinu ima privatni obrt i sam je svoj šef – kap je u moru desetina tisuća Hrvata koji svakodnevno zapljuskuju glavni grad Njemačke, u iščekivanju utakmice Hrvatska – Španjolska. Vučković, sa 16-godišnjim sinom Noom (ima još i kćeri Sandru i Doris), nazočio je nekidan treningu vatrenih u Neuruppinu i, kako kaže, vratilo ga je to u neka stara vremena, kada je još bio nogometaš.
Titula s Hajdukom
– Podsjetilo me to na doba kada sam bio u Hajduku, gdje god smo došli u goste, oko nas je bila euforija, puno navijača, i igrač se lijepo osjeća u tom ambijentu. A doživljaj sa strane, kad si dio te publike, još je ljepši. Vidiš sretne, razdragane ljude oko sebe, osjetiš koliko uživaju. Moj je sin također nogometaš, nastupa za kadete berlinskog Internacionalea 1980 i ne mogu vam opisati koliko je bio sretan toga dana u Neurupinnu; uspio se fotografirati s Modrićem, Pašalićem, Perišićem, Šutalom. Dan prije bio je i na dočeku u Neurupinnu, također pun dojmova – kaže Vučković.
VIDEO Pedaliraju od Zagreba do Berlina kako bi vatrene podržali s tribina
Podsjetimo se malo na vašu karijeru igrača, s naglaskom na boravak u Hajduku?
– U Hajduku sam bio jednu sezonu, baš onu posljednju šampionsku, 2004./2005., imam medalju za prvaka! Kći mi je tada imala četiri godine, za ručicu sam je vodio, a sada gotovo pa mogu već biti i djed, a Hajduk još nije uzeo prvenstvo – smije se Vučković pa nastavlja:
– Tko je te 2005. godine uopće mogao zamisliti da Hajduk do danas još neće biti prvak! Osobito kad se sjetim kako su od 2000. do 2005. imali tri titule. A onda se pojavio Maminjo i zaprijetio: "E, nećete više!" (smije se). U Hajduku u toj sezoni nisam baš puno igrao (tri nastupa u prvenstvu, nap.a.), pa mi je nekako najdraža bila ona u kojoj sam debitirao u prvih 11, protiv Slavena Belupa u Koprivnici. U toj je utakmici Igor Štimac prvi put sjeo na klupu. Nastupio sam i u odlučujućoj utakmici za titulu, protiv Intera u Zaprešiću, kada smo odigrali 1:1. Blatnjak je dao gol za Hajduk, a Gulić nam je zabio iz slobodnog udarca; u živom zidu, u kojem sam bio i ja, lopta je nekoga zakačila i prevarila vratara Balića.
Koja vam je bila najdraža pozicija u momčadi?
– Pokojni Ćiro u Varteksu me počeo 'rastezati' po svim pozicijama, toliko da me vratar Vasilj uoči neke utakmice pitao: 'Hoćeš da ti ponesem jedne vratarske rukavice?' Nitko nije znao na kojoj ću poziciji igrati, ali znalo se da ću igrati. Došao sam u Varteks kao stoper iz Solina, a kod Ćire sam najčešće igrao zadnjeg veznog, pa me počeo u špicu prebacivati, pa sam kasnije u Njemačkoj samo špicu i igrao.
U Varteks vas je doveo tadašnji sportski direktor Zlatko Dalić?
– Da, koliko se sjećam, bio me došao gledati na dvije-tri utakmice. Bilo je to 2002. godine; došao sam bio u Varaždin na probu, a izborio se za udarnih 11.
Vratimo se na ozračje u Berlinu. Osjeti li se već atmosfera velike utakmice?
– Na sve strane! Prethodna natjecanja bila su u Rusiji i u Kataru, dosta daleko, a sada reprezentacija – koja je toliko toga napravila – nije mogla doći na bolje mjesto od Njemačke. Grad će u subotu biti preplavljen Hrvatima. Devedeset posto ljudi koji su bili na dočeku u Neuruppinu su iz Berlina, a ja poznajem mnogo ljudi koji dolaze u Berlin a da uopće nemaju ulaznice.
Jeste li nabavili ulaznice za utakmicu Hrvatska – Španjolska?
– Jesam, za sina i za sebe. Još u prvom ili drugom krugu kupio sam ih za ukupno 400 eura. To je dobra cijena s obzirom na to da čujem kako se sada ulaznica prodaje za 400-500 eura.
Doček u Neurupinnu bio je kao da su naši već prvaci?
– Lijepo je bilo, i to je nešto što su morali proći, ali vidjelo se na igračima i na izborniku da nisu baš oduševljeni takvom situacijom. Možda su bili i umorni. Međutim, na treningu pred navijačima bili su opušteniji i bolje raspoloženi. A što se tiče očekivanja navijača i te euforije, naši reprezentativci već su na to naviknuti. Nije to njima ništa neobično, a sami su 'krivi' za to – smije se Vučković.
Prolazimo u drugi krug
Kakva su vaša očekivanja od nastupa Hrvatske na Euru?
– Teška nam je skupina, ne možemo od toga pobjeći, jer igramo s dvije velesile, Španjolskom i Italijom, i ne možemo reći da mi to sigurno pobjeđujemo. No, sustav natjecanja je takav da i trećeplasirani može proći pa sam uvjeren da ćemo se plasirati u drugi krug. A onda, da imamo reprezentaciju koja može pobijediti svakoga – imamo!
Idete li na utakmice svog Union Berlina?
– I moja mlađa kći Doris igrala je za Union Berlin, prošla je cijelu njihovu školu te je bila i hrvatska reprezentativka do 17 godina. Nažalost, dva puta su joj popucali križni ligamenti, pa je zbog toga prestala igrati. Ja idem na neke jače utakmice Uniona; bio sam na Ligi prvaka, pa i sada nedavno, dok je Bjelica bio trener. Kao bivši igrač, javim se u klub i oni mi osiguraju ulaznice. Josipa Juranovića nisam osobno upoznao – zaključio je Nenad Vučković.
GALERIJA Navijači upali na teren s vatrenima. Modrić ih je tražio da se maknu
