- Niko, gdje si dosad, kaj trenirate dvaput dnevno po dva sata? A i nekaj si ljutit, ma moraš biti veseo nakon treninga. Moji igrači s treninga idu veseli, nasmijani. Ne volim te vidjeti namrštenog, nemre dečec od 17 godina hodati namršten - dočekao je peckavim tonom Zlatko Cico Kranjčar, trener Zagreba, svog sina Niku, igrača Dinama.
Otac i sin u nedjelju će stajati na suprotnim stranama, naime, igraju Dinamo i Zagreb. Ne pamti otac Kranjčar da se u našoj nogometnoj povijesti odigrao takav susret u kojem je na jednoj strani bio otac trener, a na drugoj sin igrač. A ne pamtimo da se su počele ispredati priče o jednoj utakmici toliko prije njenog igranja. Naime, još dok je Dinamo bio na pripremama u Švicarskoj i Francuskoj, prvima na kojima je s najboljom momčadi Dinama bio mladi Niko Kranjčar, koji će punoljetnost dosegnuti za deset mjeseci, počelo se nagađati kako će izgledati sraz između oca i sina.
- Je li ovo peckanje Nike označilo početak psihološkog rata uoči nedjeljne utakmice?
- Ne, nema s time veze. Utakmici pristupam vrlo ozbiljno, za medije je sve dosad bilo vrlo zanimljivo, ali odsad se treba maksimalno koncentrirati. Iako je Niko na suprotnoj strani, ja se okrećem samo pripremi svoje momčadi. Ne želim s Nikom uopće razgovarati o tome, razmjenjivati mišljenja o Zagrebu i Dinamu, sad ostaje samo razina profesionalnosti - tvrdi stariji Kranjčar dodajući da ni dosad sa sinom nije razgovarao o tom susretu.
- Tko ima veću premiju za pobjedu, možda biste se mogli dogovoriti doma da onaj s većom zaradom pobijedi i da tako bolje popunite kućni budžet?
- Niko ne zna koliku ja imam premiju, a ni ja ne znam kolika bi bila njegova.
- Pa Niko nije punoljetan, valjda ga imate pravo kontrolirati?
- A ne, to radi mama - odgovorio je Niko, a Cico dodao: - Za obojicu će premija biti bude li utakmica dobra i ode li publika zadovoljna sa stadiona.
Ne bojim se - pa tata ne igra
- Što o utakmici protiv svog tate kaže Niko?
- Osjećam se kao i prije svake druge utakmice. Da li se bojim? Zašto bih se bojao, pa tata ne igra.
- S obzirom na to da ti je ovo prva profesionalna sezona, imaš li tremu uoči utakmice?
- Manju od očekivane, najveća je bila prije prve utakmice s TŠK-om, dalje je svaki put sve lakše, a i dečki u momčadi puno mi pomažu.
- Dinamo je i dalje u igračkoj krizi, dolazi vam vodeći Zagreb, može li to biti prilika za izlazak iz krize?
- Može, zašto ne, svaka nova utakmica prilika je za to, pa tako i nedjeljna sa Zagrebom. To je pravi gradski derbi i prilika za naš novi početak. Nije posljednji vlak, ali sigurno da je vrijeme za to - drži Niko.
- Što ćeš ako ti tata bude nešto vikao za vrijeme utakmice, što ako ti spomene mamu?
- Neću čuti.
- Neće mi pasti na pamet, kodeks trenera ne dopušta da se proziva protivničkog igrača. Bit ću orijentiran na svoju momčad - kaže Cico.
- Hoćete li Niki, bude li igrao, "zalijepiti" posebnog čuvara?
- Ne, jer mi tako ne igramo, o Zagrebovoj taktici sve se zna. Igrat ćemo otvoreno i ofenzivno, te zatvoriti prostore, a s četiri igrača u liniji igramo zonski. Kome će on tu od mojih igrača pripasti, vidjet ćemo. Ali uopće mi Niko ne zadaje velike brige.
- Zato što nije u formi ili...?
- Ne, ali igra jedne momčadi ne ovisi o pojedincu.
- Vi ste kao trener u prednosti, odlično poznajete sina.
- Uopće ga ne poznajem, poznam ga kao sina, ali ne i kao igrača.
- Ma šalite se?
- Ozbiljno, kao sina znam ga s puno vrlina i dosta mana. A kao igrača neka ga drugi prepoznaju.
Ženske na Cicinoj strani
- Je li vam opterećenje gledati kako igra i kako se razvija u klubu u kojem niste vi?
- Ni najmanje. Nikad se nisam postavljao u situaciju da ga usmjeravam ili izgrađujem, sam je sebi izabrao put, izgrađuje se sa svojim trenerima. Cijela obitelj pomaže mu savjetima, razgovaramo o nogometu, ali sva nadgradnja ovisi o ljudima koji ga vode i treniraju, njihova je velika zadaća da iskoriste taj potencijal koji svi mi vidimo. Mogu kao roditelj dati neko zapažanje, ali ne pada mi na pamet da ga trenerski usmjeravam da ne bih poremetio smjer kojim ga je uputio njegov trener.
- Osjeća li Niko nekakav teret zato što mu je tata na drugoj strani ili pak veću želju za pobjedom? Možda čak i veću nego kad je Hajduk u pitanju?
- Ma ljepše je pobijediti Hajduk.
- Bi li volio da ti je tata trener u Dinamu?
- Trenutačno ne bih. Htio bih se najprije afirmirati, postati standardan u prvoj momčadi, pa da tek onda on dođe.
- Kako je sad kod kuće, raste li napetost?
- Obojica smo bili na putu, pa ne znamo tko o čemu razmišlja posljednjih dana.
Cico će: - Znamo, znamo!
- U novinama je objavljena dezinformacija da će ženski dio obitelji navijati za mene, za Dinamo, ali znam da će navijati za tatu. To je vjerojatno radi mira u kući, valjda ne bi bilo u redu da mlađi pobijedi starijega - želio je naglasiti mlađi Kranjčar.
- Niko, u posljednje vrijeme pisalo se da si predebeo, jesi li?
- Nisam, i nisam se udebljao ni u Trinidadu i Tobagu, vratio sam se potpuno iste težine. I na testovima na kojima smo bili stalno sam među prva tri ili četiri, dakle ni moja konstitucija mi ne smeta.
- Ma to su samo priče koje vjerojatno nekome odgovaraju. Bitno je tko koliko daje i kakav je razmjer građe - dometnuo je Cico.
- Hoćete li biti zadovoljni neodlučenim u nedjelju?
- Koncepcija Zagrebove igre je takva da ne razmišljamo o tome. Ne odgovara nam neodlučeno. I Dinamo i Zagreb mislim da imaju želju pa i potrebu da igraju na pobjedu. Dinamo je malo više opterećen time da smanji bodovnu razliku u odnosu na nas i ostane u utrci za naslov prvaka, dok mi nismo. I baš zato težit ćemo stvaranju igre koja će nam donijeti tri boda - drži Zlatko Kranjčar.
- Mi moramo pobijediti, svi mi još u sebi imamo nadu i želimo to prvo mjesto, a ovo nam je možda zadnja mogućnost da ostanemo u toj utrci - razmišlja Niko.
- Za kraj smo ostavili pitanje za trenera Zagreba na koje još nedavno nije želio odgovoriti: da sad u Zagrebu ima Niku, bi li igrao u prvoj postavi?
- Bi.
- Na kojemu mjestu?
- Središnjem, a vi sad zaključite koje je to.
R. Junaci, T. Ničota
