Jedna od ljepših priča ovih Olimpijskih igara svakako je 27-godišnja egipatska mačevalka Nada Hafez, koja je u Parizu nastupila u sedmom mjesecu trudnoće. Bile su joj to treće Olimpijske igre. U Riju je bila 36., a u Tokiju 29., no ni to je nije spriječilo da nastupi u Parizu. S bebom koja će uskoro doći na svijet bila je čak uspješnija, plasiravši se među 16 najboljih. No, dalje nije išlo. Ipak, nakon svih psihofizičkih izazova, Nada je bila sretna.
– Trostruka sam olimpijka, a ovaj put sam sa sobom nosila malog olimpijca.
No, nije Hafez rekorderka na ovoj razini natjecanja. Ako takvom smatramo čikaški maraton, onda je to svakako Amber Miller (27) koja je, miksajući trčanje i hodanje, prešla 42 kilometra i 125 metara za šest sati i 25 minuta. S obzirom na to da je tijekom natjecanja imala kontrakcije, znala je da je jako blizu poroda pa je osam sati nakon ciljne ravnine presječena jedna druga vrpca, ona pupčana. Svojevrsni je fenomen i Alysia Montano, koja je trčala utrke u osmom mjesecu trudnoće. Pristupivši tom natjecanju s geslom ‘važno je sudjelovati’, Montano je u utrci na 800 metara trčala 35 sekundi sporije od svog osobnog rekorda. No, njoj ionako cilj nije bio pobijediti, osvojiti medalju nego svojim primjerom pokazati da je moguće raditi i u osmom mjesecu trudnoće. Uostalom, “trudnoća nije bolest, a i za trudnoću i porod treba, na neki način, trenirati”.
FOTO: Napete olimpijske bitke, medalje, suze radosnice na Pixsellovoj izložbi
A upravo je Međunarodni olimpijski odbor proveo istraživanje u kojem se došlo do podatka da samo jedna od pet trudnih žena vježba. Uostalom, Američki kongres opstetričara i ginekologa (ACOG) preporučuje najmanje 150 minuta tjednih aerobnih aktivnosti umjerenog intenziteta, ali za žene s trudnoćom bez komplikacija. Da ne bismo citirali samo strane izvore, nazvali smo hrvatskog ginekologa Danijela Bursaća, inače predsjednika Zagrebačkog taekwondo saveza:
– Promjene koje se događaju mogu utjecati na samu izvedbu, ovisno o sportu i stadiju trudnoće koja se od davnina u narodu naziva “drugo stanje”, jer ona to zbilja i jest. Brojni organi i organski sustavi se mijenjaju i prilagođavaju, najprije prihvaćanjem trudnoće, a zatim i njezinom iznošenju do termina. Potencijalne prednosti za koje se vjerovalo da može donijeti trudnoća događaju se u njezinom ranom stadiju i uzrokovane su porastom brojnih hormona poglavito humanog korionskog gonadotropina (hCG), progesterona i estrogena, ali i testosterona, relaksina itd. Promjene se događaju u gotovo svim organima i organskim sustavima, a možda najvažnije u sportu su upravo promjene u kardiovaskularnom, hematološkom i lokomotornom sustavu. Hormoni djeluju poticajno, ali mogu uzrokovati i probleme. Pa tako npr. ranije navedeni relaksin koji opušta i “smekšava” ligamente i mišiće, kako bi se odgovarajuće pripremili za porod, može imati učinak poboljšanja performansi na pokretljivost zglobova, ali i povećati učestalost ozljeda.
A što je s trudnoćom kao prirodnim dopingom? Nije li se s time koristila sportska mašinerija bivšeg DDR-a?
– Tijekom povijesti su se koristile brojne metode dopinga, pa tako i ‘doping pobačaja’, koji je bio posebice popularan u Istočnoj Njemačkoj. Sportašice su namjerno ostvarivale trudnoću netom prije natjecanja radi poboljšanja performansi – bolja oksigenacija, veća mišićna masa itd. – i postizanja rezultata. Brojna istraživanja provedena u novije vrijeme nisu potvrdila stigmu i uvjerenja prošlosti, dapače. Dvije najkonzistentnije teme navodne oksigenacije i hormonske prednosti pažljivo su analizirane u odnosu na trenutnu znanost i uspoređene s postojećim definicijama dopinga i krvnog dopinga te nisu našle znatno opravdanje ranijih postavki – istaknuo je doc. dr. sc. Danijel Bursać.
