Nećemo ostaviti nijednu obitelj ili pojedinca na cjedilu zbog krize.
Izlazak iz recesije tražit će vrijeme, ali pomoći ćemo industriji i
nećemo dopustiti da ova najteža u posljednih 16 godina uništi
španjolsko gospodarstvo. Predviđam da će u drugoj polovici 2009. godine
početi izlazak iz krize. Tim se jasnim riječima španjolski premijer
Zapatero obratio svojoj javnosti.
U planu je izdvajanje tri milijarde eura za proizvodne djelatnosti koje
stimuliraju zapošljavanje, ali i pregovori sa stranim kompanijama koje
posluju u Španjolskoj, kako bi se ublažio njihov udar na španjolske
radnike i spriječilo da najviša stopa nezaposlenosti u nekoj od zemalja
EU, koja će iznositi 16 posto ili oko tri milijuna nezaposlenih
Španjolaca, donese bijedu.
Antirecesijski program se očito može iznijeti kratko i jezgrovito.
Španjolci mogu vjerovati ili ne vjerovati svom premijeru, ali ne mogu
reći da im nije jasno što se događa. Zapatero zna da recesija ima i
ekonomsku i političku dimenziju. Ekonomskom neka se bavi struka i nema
sumnje da Zapatero ima svoje timove koji će odraditi sve što je obećao.
Za političku je zadužen on i od toga ne bježi. Zapatero je lider i to
se vidi iz jasnih poruka koje šalje.
Hrvatska i inače pati od kroničnog deficita ‘leadershipa’ i zato ovdje
vlasti bježe od riječi recesija kao vrag od tamjana. Neće izgovoriti:
‘recesija’ ni na mukama, a u isto se vrijeme hvale kako rade
antirecesijske programe. Za kada? Španjolci se planiraju početi
izvlačiti iz krize kada naši antirecesijski programi budu gotovi.
Dok se ne izjasne sve moguće institucije, dok svi nezavisni i zavisni
ekonomisti ne projiciraju svoje vizije, dok sva vijeća i sve
opozicijske stranke ne kažu koju proći će toliko vremena da se više
nitko neće ni sjećati što bi se to od vlasti u krizi trebalo očekivati.
A u konačnici Hrvatskoj će, da budemo malo cinični, možda biti i lakše
nego drugima.
Nema industriju pa ne može ostati bez nje, nema izvoz pa je neće
pogoditi njegov pad, nema poljoprivredu pa se ne mora brinuti kako će
seljaci preživjeti, ima disciplinirane sindikate koji ne talasaju poput
onih u Francuskoj i Njemačkoj, a i poslušan narod koji je navikao na
nestašice, propast banaka, pljačku poduzeća. Riječju, nema razloga za
brigu, u Hrvatskoj je već sve viđeno.
Umjesto da narodu šalju jasne poruke, Sanader i Šuker idu iz jedne
nejasne rečenice u drugu, pokušavaju lažnim smiješkom donijeti
optimizam, a obraćanje javnosti svode na piljarsku svađu sa SDP-om i
njihovim prijedlozima. Ne progovaraju koliko nezaposlenih predviđaju i
kako će se nositi s bujicom socijalnih davanja koja će donijeti
prijeteća nezaposlenost.
Ne govore što će učiniti ako podbaci turistička sezona, jer po najgorim
predviđanjima u zapadnoj Europi može 31 milijun radnika ostati bez
posla, a ti su radnici bili naši turisti pa je logično očekivati da
neće pohrliti na godišnji u Hrvatsku. Ne može se čuti ni što će biti
ako posrnu najveće kompanije koje su već godinama prezadužene i o
kojima ovise deseci tisuća ljudi, a koje sada prijete otkazima. Ne zna
se ni u kom bi trenutku mogla postati aktualna nova ljubav s MMF-om iza
koje slijedi objašnjenje kako je to najbolji izlaz iz krize.
Recesija može biti samo riječ, istina teška, koja za sobom nosi
posljedice i traži odgovore, kao što je tretiraju u Španjolskoj. A može
biti i bauk, nepoznato i strašno čudovište s neviđenim moćima čije ime
samo po sebi donosi strah pa ju je bolje ne izgovarati, kao što se u
‘Harryju Potteru’ ne izgovara ime Voldemorta.
No mali čarobnjak je Voldemorta uvijek zvao Voldemortom, a ne ‘onim
čije se ime ne izgovara’. Bio je više neustrašivi vođa nego vješt
čarobnjak. I zato je pobijedio.
MAGAREĆA KLUPA
Traži se Harry Potter za recesiju
