Njima baš nije bila sila. Cijeli su radni vijek proveli u Njemačkoj i s dvije ondje zarađene mirovine mogli lagodno živjeti. No kad upoznate 73-godišnju Ljiljanu Šoch Ložnar, shvatit ćete da jednostavno nije bilo šanse da tako bude jer život bez rada za nju i nije život. Pomirio se s tim i njezin tri godine stariji suprug Ivan.
U Brodskom Drenovcu, slavonskom selu u kojem se rodio otac narodnog zdravlja Andrija Štampar, kupili su 2001. Ćosin mlin na Orljavi u kojem šezdeset godina nije bilo nikakva života. Cijeli kompleks zgrada iz kojih je nekoć izlazilo devet tona brašna dnevno Ljiljana i Ivan uređivali su kako bi mu vratili nekadašnji sjaj. Jedna je zgrada pretvorena u kuću za odmor u kojoj može boraviti šest osoba. Na nju se s jedne strane naslanja Liljanin ekološki vrt, u kojem je ove godine posadila i 250 sadnica peruanskih jagoda. Uzgaja i hokaido i butternut tikve, čičoke, lubenice, dinje, ljekovito bilje, razne vrste povrća...
Guske, patke... hidroelektrana
– Probala sam i slanutak, al' nije uspio – veselo će Ljiljana dok dvorištem prolazi paun Pupi približavajući se staklenim vratima da se u njima ogleda.
Iza kuće za odmor veliki je bazen, u njemu plivaju i ribice, izvana su lopoči, trska, cvijeće... I ležaljke.
U drugoj, glavnoj zgradi, supružnici su uredili svoj stambeni prostor, ondje gdje se nekoć iznosilo brašno drže alat i žitarice. Dvorištem šeću kokoši, guske, patke, psi Medo i Bleki, mačke... A u srcu starog mlina nalazi se strojarnica "Orljave 8", hidroelektrane koju je Ljiljana prije sedam godina pustila u pogon, nakon što je pet godina ishodila dokumentaciju i dozvole. Do sada je proizvela oko dva milijuna kilovata struje i isporučila je u niskonaponsku distribucijsku mrežu Elektre Požega. Investicija od oko pola milijuna eura od sljedeće bi godine trebala donositi dobit.
Obilazeći branu i postrojenje, objašnjavaju nam Ljiljana i Ivan princip njezina rada. Rad postrojenja potpuno je automatiziran, ima daljinski pristup... Otvaraju zatim vrata kako bismo vidjeli masivni stari mlin na kojem je upisana 1908. godina.
Na drugom kraju ovoga kompleksa uz pomoć mjere ruralnog razvoja Ljiljana je uredila prostor za održavanje edukacija, radionica, predavanja... U tom je dijelu i soba njezina nećaka Krešimira Šoha. On je završio ekološku poljoprivredu pa pomaže teti i tetku kad ga posao turističkog vodiča ne odvuče izvan Slavonije.
– Rođena sam u Retkovici, dva mlina dalje od ovog našeg. U Zagreb sam išla na studij njemačkog i kao odlična studentica dobila stipendiju za odlazak u Njemačku. Tamo sam i ostala, završila mikroekonomiju, radila i kao sudski tumač. I htjela sam napraviti nešto u svojoj zemlji – kaže Ljiljana.
Oaza za starije
– Ja sam došao prvi, ona je još radila, i najprije uzgajao crne slavonske svinje, imao ih 72 – govori Ivan, podrijetlom iz Jastrebarskog, koji je mirovinu zaslužio u Mercedesu.
– To mi je drugi muž – dobacuje Ljiljana.
– I ona je meni druga – brani se Ivan.
Njih dvoje namjeravaju od svoga gospodarstva napraviti svojevrsnu oazu za stare.
– Radiš cijeli život pa onda moraš u starački dom. Mi to ne bismo htjeli pa je naš plan da ovamo dođe još netko od starijih, da nas bude jedna grupa, da zaposlimo ljude koji će nam pomoći i brinuti se o nama, a da mi uživamo tu u prirodi, na svome, da nam može doći tko god i kad hoće – govore Ljiljana i Ivan.
No prije tog završnog plana Ljiljana Šoch Ložnar ostvarit će još dva koja si je zacrtala:
– Moram urediti srce starog mlina. I početi proizvodnju vodika – odlučna je.
Koji je to hit biznis, nisam uspio skužiti.