U dvobroju Večernjaka iz veljače 1978. objavili smo dirljivu priču o heroini Hedi Ivnik, „ženi-majci-kraljici“ koja je pogledala smrti u oči, pobijedila ju te je nakon tog svog drugog rođendana, na ruševinama starog, izgradila novi život. Prije nešto više od šest desetljeća, te 1962. Heda Ivnik imala je 17 i pol godina, išla je u drugi razred škole za odgajateljice, bila je vedra i temperamentna, voljela je život i obožavala padobranstvo te se s velikim se veseljem prijavila na natjecanje na aerodromu Lesce, između Radovljice i Bleda. Bio je to njezin jedanaesti, ali na žalost i posljednji skok padobranom. Tog 18. kolovoza 1962. skočila je iz aviona, s 800 metara visine, no umjesto avanture za pamćenje, uslijedilo je 17 sekundi pakla koje su joj se zauvijek, poput ožiljka, urezale u sjećanje. Hedin skok bio je skok u prazno - njezin se padobran taj puta nije otvorio. Brzo ponirući prema zemlji, mlada je djevojka shvatila da ju još samo trenuci dijele od smrti. No, niti u bezizlaznoj situaciji nije prestala tražiti izlaz te je doslovno u posljednjem trenutku nekako uspjela otvoriti pomoćni padobran. No, kada se uhvatila za tu tanku 'slamku spasa' i ponadala da joj sreća ipak nije okrenula leđa, uslijedio je novi šok i drama se nastavila, jer pomoćni se padobran spleo s konopcem glavnog. Više nije bilo niti vremena, a niti mogućnosti da izbjegne težak pad - 17 sekundi nakon što je iskočila iz aviona, Heda je silovito udarila u zemlju.
Prizor je bio krajnje potresan. Nitko, ali baš nitko tada nije vjerovao da će krhko tijelo mlade djevojke izdržati i da će ona preživjeti stravičan pad s visine od 800 metara. No, Heda je ostala živa! Preživjela je i pad i mjesece provedene po bolničkim odjelima i mnogobrojne operacije. Liječnici su bili iznenađeni snagom, upornošću i nevjerojatnom hrabrošću mlade djevojke, posebno u trenucima kada su ju morali suočiti s istinom, koje je bila surova. Možda i najteži trenutak za liječnike bio je onaj kada su joj morali priopćiti da će ostatak svog života, a imala je tek 17 i pol godina, provesti u kolicima, nepokretna. No, mlada se djevojka niti tada nije prepustila očaju, samosažaljenju, niti crnim mislima. Bila je borac i nastavila se boriti.
Novi život nakon 16 godina
Hedu Ivnik naši su novinari pronašli 16 godina nakon nesreće. Te 1978., pred njima više nije bila djevojka, nego samosvjesna, vedra, 33-godišnja žena. Iako vrlo susretljiva i nasmijana, nerado je pričala o onom ljetnom danu 1962., o onih 17 sekundi agonije, o padu koji joj je zauvijek promijenio život.
VEZANI ČLANCI:
„Skočila sam sa starim padobranom, a u kontrolnom tornju, u trenutku tog skoka, nije bilo nikoga. Bio je vjetar i loši uvjeti za skakanje te se skok trebao odgoditi“, rekla je Heda, dodajući kako je, uz sve traume koje je prošla, morala dugo na sudu dokazivati svoje pravo na odštetu, koju je ipak uspjela izboriti. Od mariborskog je Aero-kluba dobivala mjesečnu invalidninu u visini prosječne plaće, upravo one plaće koju je željela zaraditi kao odgajateljica, no tragedija koja joj se dogodila ne samo da je skrenula njen život, nego ga je izbacila iz kolosijeka.
Prošlost kao noćna mora
Dramatičnih 17 sekundi, koje su joj se zauvijek usjekle u sjećanje, scene u kojima je gledala smrti u oči, nerijetko su joj se vraćale poput mučne, noćne more. „Godinama, kada god bih imala temperaturu, ponovo sam proživljavala taj nesretni skok. Padam u ponor, želim ga izbjeći, ali ne uspijevam i padam, padam.... Sjećam se da sam onog kobnog dana, kada su me stavljali na nosila na aerodromu, na čas došla k svijesti, otvorila sam oči i molila prijatelje da ne javljaju mojim roditeljima što se dogodilo, a poslije toga – samo mrak i bol...“, ispričala je Heda, 16 godina nakon nesreće.
U kolicima je pohađala školu za TV i radio mehaničare, u nadi da će se zaposliti. Ispričala je kako je jako voljela djecu te je njen san bio postati odgajateljica. No, kada se zbog nesreće taj san srušio, morala je razmišljati o drugom poslu, no mnogo veći problem od školovanja bio je taj što mladu djevojku u kolicima baš nitko nije želio zaposliti. „Obilazila sam, molila, no svuda su me odbijali. Znate li da u tvrtkama ljude u kolicima još gledaju kao neupotrebljive? Ipak, niti tada nisam dozvolila mračnim milima da me svladaju. Imala sam krize, ali sam iz njih izlazila jača i snažnija“, rekla je Heda.
Majčinstvo kao lijek
Trenutke koji su joj promijenili život željela je zaboraviti, iako je bila itekako svjesna da se svaka ona sekunda padanja u prazno toliko duboko urezala u sjećanje, da je zaboraviti nemoguća misija. No, netko je ipak uspio ublažiti njenu bol i teška sjećanja prekriti lepršavim trenucima. „Živim za mog sina, Bena“, rekla je Heda ponosno i sretno, našim novinarima. Iako u invalidskim kolicima, ispunila je svoju žarku želju da postane majka, no odluka, priznala je, nije bila niti malo laka i dugo ju je preispitivala.
„Razmišljala sam najviše o tome što će reći moje dijete, jednog dana, kada shvati da ima trajno nepokretnu majku, koja će čitav život provesti u kolicima. No i unatoč tim dvojbama i strepnjama, moja želja da postanem majka, bila je nepokolebljiva i snažna. Danas znam da sam donijela dobru odluku koja je promijenila moj život i ponovo mu dala jedan sasvim novi smisao. Živim za svog sina, gledam kako raste i želim ga izvesti na pravi put da postane dobar čovjek, hrabar i plemenit“, ispričala je mlada majka, koja je iako vezana za kolica, konstantno bila u pokretu, položila je i vozački ispit te je nastojala živjeti punim plućima. Nakon nesretnog pada koji joj je promijenio život, uspjela je krenuti ispočetka i izgraditi novi te stvoriti svoj mali svijet, u kom je, sa svojim djetetom, ponovo naučila biti sretna.
