Izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je važeći od 1. siječnja prošle godine, liječnicima koji imaju status profesora Medicinskog ili Stomatološkog fakulteta, a uz to imaju i vlastitu privatnu praksu, ostavljena je godina dana za odluku hoće li ostati na radnome mjestu u državnoj bolnici ili će pak prijeći u privatnike. Zakon, donesen za mandata ministrice Ane Stavljenić-Rukavine, a iza kojeg stoji i sadašnji ministar Andro Vlahušić, ukratko, ne dopušta takozvano miješanje državnog i privatnog zdravstva. Profesori koji imaju i privatne poliklinike vjerovali su da će na njihovu žalbu Ustavni sud taj dio Zakona proglasiti neustavnim. Kako je Ustavni sud, zbog, navodno, mimoilaženja stavova među članovima, odgodio odluku, 1. siječnja ove godine Zakon o razdvajanju postao je važeći.
Razgovarali smo o tome sa dva poznata profesora ginekologije: dr. Asimom Kurjakom i dr. Velimirom Šimunićem. Dr. Kurjak odlučio je ostati na Klinici za ginekologiju i porodništvo u Općoj bolnici "Sveti Duh", a dr. Šimunić odlučio je otići iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj i raditi u privatnoj praksi - u IVF-u.
Među glavnim je razlozima razdvajanja privatnoga i državnog rada profesora preusmjeravanje pacijenata iz bolnice u privatnu praksu. Je li, prema vašim informacijama, takava zlouporaba bila masovna ili pojedinačna?
KURJAK: Vjerujem da je bila pojedinačna. Mislim da ne treba podcjenjivati naše pacijente jer oni nisu ni slijepi ni gluhi i dobro znaju gdje će potražiti uslugu za koju su spremni i platiti.
ŠIMUNIĆ: Preusmjeravanje pacijenata izmišljen je problem, što su ga stvorili zlonamjerni. U posljednje tri godine iz moje privatne poliklinike u Petrovu je bolnicu na liječenje upućeno 826 pacijentica. Trećina njih nije bila iz Hrvatske, što znači da je njihovo liječenje bio i veliki materijalni doprinos. A jednostavno je ustanoviti ispunjava li svaki liječnik svoje dužnosti u bolnici i ako je koristan svojoj ustanovi, njegov poslijepodnevni privatni rad nikome ne šteti. Mnogo su veći problem prazne čekaonice i ambulante, prazne operacijske dvorane i nesposobni liječnici koje nitko ne traži. Pacijenti sami odabiru usluge u privatnim poliklinikama, njih tamo nitko ne tjera. Mi smo konkurencija koje ne odgovara ni mnogim privatnicima, a niti klinikama. Ali, tko je kriv što se mamografija negdje čeka mjesecima?
Je li točno da profesori više vremena provode u privatnim praksama nego na radnim mjestima u bolnici?
KURJAK: Nemam o tome točnih podataka, ali duboko dvojim u istinitost takvih tvrdnji. Privatne poliklinike otvarali su redovito najkvalitetniji nastavnici i znanstvenici i treba vjerovati u njihov profesionalni moral i etiku. A ako je bilo pojedinačnih zlouporaba, onda su to trebali sankcionirati ravnatelji bolnica jer im je to, među ostalim, i radna obveza.
ŠIMUNIĆ: Profesori privatno rade u svoje slobodno vrijeme do kasno na večer. Tada nastavljaju znanstveni rad, čitaju i pišu. Mislim da nema niti jednog profesora koji nema pismene dokaze svoga rada u posljednjih nekoliko godina. Usporedite opus profesora koji rade privatno s opusom njihovih kolega oponenata. U posljednje tri godine objavio sam desetak znanstvenih i stručnih radova, napisao tri knjige, organizirao tri velika kongresa...
Je li se, po vama, problem profesora i njihovih privatnih praksi mogao riješiti na neki drugi način?
KURJAK: Akademsko poduzetništvo, odnosno komercijalizacija vlastitih rezultata i znanstvenih istraživanja, nije nikakvo pomodarstvo, nego je trend koji je zahvatio i najstarija i najkonzervativnija sveučilišta, primjerice Cambridge i Oxford. Ne postoji niti jedan dobar razlog zbog kojeg vrhunski stručnjaci ne bi komercijalizirali usluge. Njihovo znanje i vještine stečeni su mukotrpnim radom i samoodricanjem, što je njihov kapital koji su do sada zakonito mogli predstaviti tržištu u privatnim ordinacijama. A kada su otvarali privatna radilišta, nisu imali jamstva da će uspjeti i preuzeli su rizik ulažući vlastiti novac i svojim su radom ostvarivali dobit. Nije dobro kada taj trend shvati vlast i omogući da se vrhunski stručnjaci na tržištu izbore za korisnike svojih usluga, a onda druga vlast to ubrzo ukine. Čini mi se da su to kratkoročni učinci, a dugoročna šteta. Treba promicati načelo da sposobnima i onima koji su spremni na poduzetnički rizik pripada i pravo na utržak njihovih sposobnosti.
ŠIMUNIĆ: Nezamislivo je da se u stabilnoj državi može na takav način promijeniti zakon, bez ikakave zaštite investicije i sigurnosti ulaganja. Zakon, koji je omogućio akademskim liječnicima privatnu djelatnost, dobar je i zapravo ga je samo trebalo proširiti na sve liječnike specijaliste. Jer bi vrlo brzo tržišno nadmetanje napravilo selekciju. Takvi modeli postoje u mnogim europskim zemljama i trebalo je samo prihvatiti najbolji. Uskoro će i pravila Europske unije pokazati da smo sa Zakonom o razdvajanju požurili i pogriješili. Hrvatska nije u poziciji da traži priključak Europi, a da selektivno prihvaća njezine propise.
Koliko će profesora, prema vašim informacijama, otići u privatnike?
KURJAK: O tome postoje samo površne ocjene, i to iz izravnih, osobnih kontakata, jer se vlasnici pojedinih poliklinika odlučuju što će učiniti. Ali, šteta je izgubiti i nekoliko stručnjaka jer je u pravilu riječ o stručnjacima međunarodnog ugleda.
ŠIMUNIĆ: Mislim da će u privatnike otići mnogo manje ljudi nego što se to očekuje, možda od 30 do 40 profesora. Otići će oni koji su doista mnogo investirali i oni koji u privatnoj poliklinici imaju bolje uvjete nego u državnoj ustanovi.
Hoće li državno zdravstvo, odnosno pacijenti, biti zakinuti odlaskom dijela profesora u privatnike?
KURJAK: Svakako! Mogla se uvesti obveza da svaki profesor primi određen broj pacijenata na uputnicu, kako to i sam činim već dugo godina.
ŠIMUNIĆ: Odlazak svakog profesora bit će veliki gubitak za zdravstvo, a najviše za pacijente. Zato smatram neprihvatljivim, a i uvredljivim, mišljenja da hrvatsko zdravstvo neće ni osjetiti gubitak profesora te će biti koristi jer se oslobađaju radna mjesta. Treba li uopće reći da je dobar profesor najstručnija osoba u svojoj medicinskoj djelatnosti te se na njegovu ugledu, stručnosti, organiziranosti i povezanosti s inozemnim stručnjacima temelji ugled zavoda i klinika u kojoj radi. Važne su i edukacijske sposobnosti, bez čega nema odgoja mladih.
No jesu li profesori u državnim bolnicama uopće dostupni običnim pacijentima?
KURJAK: Moram priznati da nisam čuo da je ijedan profesor u državnim bolnicama bio nedostupan pacijentima u radno vrijeme, ali to je vrijeme točno određeno njihovim rasporedom rada. Nigdje u svijetu ne može se dobiti vrhunskog stručnjaka kad god se to poželi, u bilo koje vrijeme.
ŠIMUNIĆ: Profesori su dostupni u državnim bolnicama. Na njih se nigdje ne bi smjelo čekati dulje od dva do tri tjedna. Ali pogrešno je to što svatko i za najmanji zdravstveni problem odmah želi vrhunskog stručnjaka, preskačući liječnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Slažete li se s tezom da bi razdvajanje državne i privatne prakse moglo potaknuti širenje mita u bolnicama?
KURJAK: Takva su strahovanja opravdana jer oni koji su do sada koristili naše privatne usluge i za njih plaćali, znaju pronaći način da vrhunske stručnjake dobiju i na njihovim radnim mjestima.
ŠIMUNIĆ: Ne mogu to predvidjeti. Ali, rijetkim i nepoštenim liječnicima, koji u bolnicama nezakonito naplaćuju svoje usluge, sigurno ne odgovaraju kvalitetne privatne prakse i upravo su oni veliki protivnici dosadašnjeg sustava.
Je li zarada bila glavni motiv kada ste otvarali privatnu praksu i koliko ste u nju uložili?
KURJAK: Zarada mi je svakako bila među glavnim motivima jer sve sam druge izazove uspijevao ostvariti na klinici koju vodim. Jasno, osim plaće koja je na razini prosječnog TV tehničara. U polikliniku sam uložio mnogo novca, dugogodišnju ušteđevinu i kredite. Vjerujem da je to najbolje opremljena poliklinika te vrste u zemlji. Silno me zanima što će oni koji se brinu o sigurnosti investicija u našoj zemlji reći na gorak okus potpune pravne neizvjesnosti pri ulaganju u nešto što je u trenutku ulaganja bilo legalno i legitimno.
ŠIMUNIĆ: Moja privatna praksa golema je investicija koja se neće vratiti ni za deset godina. Njezino otvaranje za mene bio je izazov potaknut zakonom i vjerom da ću u stabilnoj državi osigurati budućnost za svoju djecu. Želio sam također svojoj obitelji pružiti nešto bolji život jer moja profesorska plaća od 7500 kuna nije bila dovoljna za šest članova obitelji. Stvorio sam uglednu polikliniku koja ima vrhunske aparate nužne za cjelokupnu brigu o zdravlju žene. Ipak, znam da će mi biti teško oprostiti se od 33 godine rada na Medicinskom fakultetu i 28 godina rada u Petrovoj, a odabrati nesigurnost i neizvjesnost.
Piše Diana Glavina
