Prije no što smo skrenuli na Put Pavića, odlučili smo malo istražiti okoliš pa smo se kroz Cuker Strasse spustili ka Zelenom jezeru, prošavši pokraj obilježja u crkvenom dvorištu za starohrvatsku nekropolu stećaka s Pratrove glavice s jedne i obilježja za srednjovjekovni grad Ričice s druge strane ceste kojom smo se zaputili do cilja. Jedna je krava bila nedaleko od jezera zelene boje, nastalog kad je sagrađena brana koja je trebala navodnjavati Imotsko te Bekijsko polje u Hercegovini, zbog čega su potopljena polja i kuće u zaseocima Parlovi i Topalušići.
Jedno drugo zidalo
Projekt nikada nje zaživio, ljudi su se raselili uglavnom po Njemačkoj, a nešto je života ostalo tek na većim uzvisinama Ričica u općini Proložac. U tom višem dijelu sela na granici s Bosnom i Hercegovinom, gdje je priroda lijepa i netaknuta, a migranti su česta pojava, živi i obitelj Pavić, supružnici Anita i Leonard s petero djece. Najstarijem Ivanu, studentu četvrte godine splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, 23 su godine, najmlađa Magdalena, koja uči za kuharicu, ima petnaest. Između njih su studentica druge godine turizma na Ekonomskom fakultetu, 21-godišnja Nikolina, od nje dvije godine mlađa Katarina, po struci kuharica, te 18-godišnji Nikola, također kuhar.
Ričice službeno imaju malo više od 200 stanovnika, a Magdalena Pavić bila je posljednja učenica planinske seoske osnovne škole. Krava koju smo vidjeli kraj Zelenog jezera pripada njezinoj obitelji i obično ondje boravi s još jednom kravom. Na drugom kraju sela, odmah ispod kuće Pavićevih, još su dvije krave. Izuzev njih četiri koje su u svom filmu, ostale se drže zajedno u stadu raštrkanom po prostranim krškim pašnjacima pa skupa i odlaze do Zelenog jezera. U sustavu krava-tele Pavići imaju dvadesetak krava, a na pašnjacima je i stotinjak ovaca. Uredili su na gospodarstvu i konobu "Leonard", nadaleko poznatu po domaćim specijalitetima, prije svega telećoj koljenici ispod peke na koju dolaze gosti sa svih strana. Sve što imaju Pavići su stekli svojim radom.
– Jedno je drugo zidalo – kaže Anita, formalna nositeljica obiteljskoga gospodarstva osnovanog 2009. godine u kojem se ona zaposlila koristeći mjeru za samozapošljavanje, a koje su ona i Leonard nazvali po svojim sinovima. Zanimljivo, ni ona ni suprug nisu iz ovoga sela niti su tu imali starinu koju su naslijedili i preuredili. Anita je iz Donjih Vinjana u Hercegovini, Leonard iz Imotskog, gdje su se u školi njih dvoje i upoznali. Ona je izučila za krojačicu, on je završio srednju elektrotehničku pa iako odlikaš ponikao iz obitelji intelektualaca – majka je profesorica francuskoga jezika, otac profesor informatike – Leonard je htio imati nešto svoje, na selu, i tako je dospio do obližnjih Ričica i započeo život poljoprivrednika. Ako su se roditelji isprva i ljutili zbog te njegove odluke, danas je situacija potpuno drukčija – i njih dvoje došli su u ovo pitoreskno selo.
Počelo s kozama
– Najprije je muž držao koze, zatim i ovce – govori Anita. Kad je ona došla u Ričice 1998., Leonard je u pojatama imao šest krava i 250 ovaca. Ona o stočarstvu nije imala pojma.
– Sve je počelo iz ove konobe – vodeći nas u lijepo uređen prostor napravljen u kombinaciji kamena i drva u kojem se može smjestiti 60-ak gostiju, pokazuje nam Anita gdje je ne tako davno boravila stoka. Ispred te manje konobe ukopan je bazen u kojem se gosti vole rashladiti. Iznad manje nalazi se prostranija konoba, uređena starinskim detaljima, s puno duše i kapaciteta za 120 gostiju. I tu je nekoć bilo blago. Sve proizvode svoga gospodarstva – meso, sir koji Anita pravi, povrće i voće koje uzgajaju – Pavići plasiraju kroz konobu. Na gospodarstvu rade svi, i sa stokom i na zemlji i u restoranu.
– Bez rada ne možeš ništa – kaže Anita Pavić, a s majkom se slaže i sin Ivan, koji svoju budućnost vidi u svome kraju.
Bravo,nije sve u basnoslavnim novcima