Moj je život akcija koju sam provociram, iz čega se rađa sva moja kreacija. Nisu mi dovoljne sve silne afere, uhićenja i senzacije u državi. Toliko toga se niže u neprekinutom slijedu da se već pretvorilo u rutinu, a rutina je početak dosade. Najgore bi bilo da se sve sredi i smiri. Nismo mi na to naviknuli, teško bi bilo to podnijeti, nije to u ljudskoj genetici. Genetski smo još na razini pračovjeka koji je u stalnoj životnoj opasnosti, bježeći pred pragovedom i u potrazi za uginulom strvinom. A nije mogao znati koje su bobice neotrovne, a koje gljive jestive.
Kupus, a ne kerefeci
Pogledajte samo društva u kojima se lagodno živi. Oni iz dosade pucaju po školarcima i bave se kojekakvim drugim opačinama jer ljudi nisu genetski programirani da im bude dosadno, već da im bude opasno. Čim mu je dosadno, čovjek pobenavi. Zato se bojim da bi nam moglo biti dosadno, ode inspiracija, odoše ideje... Ne bih želio pucati po petom be, zdravije je živjeti s egzistencijalnim problemima. I jesti kupus jer je zdrav, a ne tamo neke kerefeke – kaže Dubravko Mataković kao svoj umjetnički manifest. Jedan od najznačajnijih hrvatskih strip-autora gotovo se slučajno prisjetio kako je već 30 godina prisutan u hrvatskom stripu.
– Ove godine obilježavamo tridesetogodišnjicu Salona stripa u Vinkovcima. Prvi Salon je bio 1984. što me podsjetilo kako sam iste godine počeo kontinuirano, profesionalno objavljivati stripove, pa sam tako i sam dogurao do 30 godina rada. Stripove sam najprije nudio Poletu, koji je bio značajan po tome što je objavljivao domaći i strani nekonvencionalni strip. Međutim, u to su vrijeme napustili tu koncepciju pa sam svoje radove ponudio Studentskom listu i tu sam ostvario prvi angažman 10. listopada 1984. Bio je jako dobro prihvaćen, tako da su tražili još. S manjim prekidima i neko vrijeme smjenjujući se s Milanom Trencom u svakom drugom broju, stripovi o malom Ivici su izlazili do 1987. – kaže Mataković dodajući kako je, kopkajući po prošlosti, otkrio kako ima još zgodnih godišnjica koje bi valjalo obilježiti, poput serijala Super Di u Smibu koji je započeo prije 20 godina, 1994. i još ga radi.
– Sveukupno sam nacrtao četiristotinjak kolor strana tog stripa. Iste godine sam, od prvog broja, počeo crtati kratke stripove od jedne pasice, a neko vrijeme sam radio i stranicu za časopis za mladež Ok!. I taj Desmozgenes, radim i danas i do sada je izašlo više od 270 brojeva. Točno prije deset godina počeo sam objavljivati tjednim ritmom strip Overkloking na webu. To je bio moj izlazak na internet koji je višestruko nadmašio čitanost svih papirnatih izdanja – kaže Mataković. No, želi i demistificirati inspiraciju i slične duhovne procese.
Naoštrio sam noževe
– Uobičajeno je pustiti bradu, staviti francusku kapu ili šešir, staviti lulu u usta i sneno gledati put horizonta ili u oblake tražeći muzu koja se negdje ščućurila i ne da joj se pokazati. Zna to potrajati. No, davno sam napustio taj recept pa se ponekad skinem u gaće, popnem na krov i uhvatim za neku od žica električne mreže. Do sada sam imao sreće jer nisam uhvatio onu pravu. Saznanje da bi se moglo takvo što dogoditi svaki put izazove navalu adrenalina koji mi pokrene stanice u mozgu zadužene za kreativno razmišljanje. Obično brzo siđem, rijetko kada me policajci nagovaraju da ne činim nepromišljene poteze. Ponekad razdražujem susjedova nerasta Mutu ili do pojasa zagazim u Nevkoš na raspolaganje uvijek gladnim pijavicama. Ovih sam se dana počeo veseliti nastupajućem razdoblju svinjokolja, dao sam naoštriti noževe i naručio novi maskirni prsluk. I moji junaci su nastajali u sličnim situacijama, bilo dok sam ispadao iz vlaka, zabijao sjekire u vrata ili bježao pred ljutitim tuđim suprugom. Poslije sam ustanovio da je on, zapravo, bježao od drugog tuđeg supruga, ali tada to nisam mogao znati, noge me ponijele...
>> Dubravko Mataković osmislio novi vizualni identitet vinkovačkog kazališta
G. Matakoviću bi bolje bilo da samo crta, a bisere o dosadi, inspiraciji i sl. da sačuva za svinjokoljski klub.