Juraj svira violinu, Šimun gitaru, Barbara baš i nije sigurna hoće li njezin instrument biti harmonika ili bubanj, ali čini joj se da bi Vinko, kada malo odraste, mogao u ruke uzeti gitaru. A Kata neka pjeva. Naći će se u tom sestrinsko-bratskom bendu iz Kalinovače mjesto i za seku koja stiže u prosincu i koja će biti osam godina mlađa od najstarijega brata Jurja.
U selu tek pedesetak duša
Hodajući ličkim pašnjacima na kojima su, ograđeni električnim pastirom, pasli krave i telci, uz pomoć petogodišnje Barbare sastavljamo veseli orkestar. Tata Nikola najmlađu je Katu, kuštravu djevojčicu kojoj nisu još ni dva ljeta, stavio na ramena, trogodišnji Vinko uhvatio je majku Martinu za ruku, a veliki dečki – Juraj i godinu mlađi Šimun – išli su pokraj.
Nasuprot kuće sedmeročlane obitelji Kolačević zgrada je škole pa dvojicu školaraca zadirkujemo da imaju puno za hodati kad idu na nastavu. Juraj i Šimun Kolačević u toj su školi jedini đaci. Kada Barbara krene u predškolu, s njom će ići i još dvoje njezinih vršnjaka...
Nema u Kalinovači, selu dvadesetak kilometara udaljenom od Gospića, mladosti, a nema baš ni starosti. Zajedno ima tek pedesetak duša. No Martina i Nikola Kolačević, oboje tridesettrogodišnjaci, ne bi svoje selo i način života ni za što mijenjali. Da odustanu od poljoprivrede kojoj su se intenzivno posvetili zadnje desetljeće, otkako su oboje diplomirali na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, nikad im nije ni palo na pamet. Kažu da su sretni, a to se vidi na njihovim i licima njihove razigrane djece.
– Bio je to moj san, cijeli sam život u poljoprivredi – široko se osmjehujući izgovara Nikola.
On je odrastao u Gospiću, no svaki je vikend jurio k baki i djedu u Kalinovaču i tu se zaljubio u selo, a u Zagrebu u Martinu.
– Veseli me što je naša cijela obitelj uvijek na okupu – domeće Martina koja je u Liku došla iz okolice Križevaca, iz obitelji u kojoj je bilo njih sedam sestara i isto toliko braće, a većina su, poput nje, fakultetski obrazovani.
– Da, može se od svoga rada živjeti na selu. Imamo dovoljno i baš ništa nam ne fali – govori Nikola.
Kolačevići na svome gospodarstvu imaju mini siranu pa proizvode polutvrdi sir, škripavac, ličku basu, skutu, svježi sir, sirutku te jogurt obični i voćni. Osim mlijeka svojih krava, a imaju ih sedam, za preradu otkupljuju i mlijeko – kravlje i kozje – od lokalnih proizvođača. Godišnje prerade oko 70.000 litara mlijeka i proizvedu oko deset tona sira.
– Najtraženiji je škripavac – kažu Kolačevići koji nastoje taj sir cjenovno učiniti dostupnim kupcima pa kilogram stoji 50 kuna.
Svoje ukusne proizvode prodaju na kućnome pragu, utorkom, petkom i subotom su na tržnici u Gospiću kamo najčešće odlazi Nikola. Imaju i svakodnevnu dostavu. Sve što proizvedu Kolačevići uspiju prodati. Nekoliko puta godišnje odu na sajmove, posjete “Jesen u Lici”, “Sajam zimnice”, “Dan ličkoga krumpira”. Ustaju oko pet, na počinak ne idu rano. Osim krava kojih je s podmlatkom dvadeset i nešto, Kolačevići uzgajaju i ovce, i to radi mesa.
– Očišćeno janje je sto eura, bez obzira na težinu – kaže Nikola.
Godišnje ih prodaju četrdesetak. Uhrane i nekoliko junaca, a žensku telad ostavljaju za podmladak. Zbog puno posla, koji se posljednjih godina i povećao, zaposlili su i dvoje radnika, najprije Ivana, a zatim i njegovu djevojku Dariju.
Njihovo blago na raspolaganju ima 27 hektara livada i pašnjaka, sedam je u vlasništvu Kolačevićevih, ostatak u najmu. Kukuruz za životinje kupuju od Martininih roditelja.
Škripavac na meniju u školi
Donedavno su uzgajali i koze, no naposljetku su od njih odustali i povećali su broj krava i junica, kojih su isprva imali po dvije. Vrlo brzo odlučili su pokušati izvući maksimum iz proizvodnje kojom se bave pa su počeli prerađivati mlijeko.
– Kad smo počeli pomalo siriti, odlučili smo se time baviti – kaže Martina, u čijoj je “nadležnosti” sirana, dok je Nikola više posvećen životinjama.
Tržište su polako osvajali uz pomoć obitelji, rođaka i prijatelja. Nizale su se nagrade i priznanja za kvalitetu, a potražnja za mliječnim prerađevinama je rasla. Kao mladi poljoprivrednici bili su dobili bespovratno 50.000 eura, što su uložili u proizvodnu halu i kupnju traktora.
Sada planiraju izgradnju kušaonice, a posvetili bi se i seoskome turizmu, s četirima smještajnim jedinicama. I tu se uzdaju u potporu iz europskih fondova, a prođu li, za dvije i pol godine ostvarit će svoj plan. Ne prođu li, neće se sekirati. Tu svoju smirenost i optimizam Martina i Nikola vješto prenose i na svoju djecu. Jedino kada bi ih još uspjeli nagovoriti da barem probaju sir koji prave...
– U školu u Kalinovači dostavlja se hrana, i to za naše dvoje djece. Riječ je o europskom projektu pa tako mora biti. Jednom tjedno na meniju je naš škripavac, a Juraj i Šimun ga neće. Eh, reklame – prepričava Nikola.
Jedino malena Kata voli papati sve što njezini roditelji proizvedu. Kada bi njezin primjer slijedili Juraj, Šimun, Barbara i Vinko, ovaj bi veseli kalinovački orkestar zasigurno svirao još i bolje...
Pomno pročitaj gospon Bunjac!!! Treba raditi,raditi,priče 000. Sretno ti u Irskoj a vi Kolačevići,svaka čast,čestitke.lp