Maestro Nikša Bareza u životu se nadirigirao Verdijevih Aida, ali nikada nije doživio da usred trijumfalnog finala drugog čina publika prekine predstavu toliko burnim i dugim pljeskom kao što se dogodilo u ponedjeljak na Peristilu. Zaslužni su za to svirači i pjevači, Dražen Siriščević u svom redateljskom debiju kao i Slaven Raos čija se scenografija, pod svjetlom Zorana Mihanovića, savršeno stopila s onom Dioklecijanovom.
Ali, starinskoj ljepoti prizora najveći je doprinos dala simfonija boja raskošnih kostima za koje je najvećim ovacijama na kraju nagrađen Juraj Zigman.
Maestro perfekcionist
No, trijumf riječkog kostimografa ne umanjuje visoku razinu ukupne izvedbe. Barezinom perfekcionizmu, autoritetu i beskompromisnoj vjernosti Verdijevoj partituri i "režiji” orkestar i zbor Opere splitskog HNK i ovaj se put odazvao s velikom pažnjom i voljom. Ovakve izvedbe vraćaju umjetnicima dostojanstvo, radost i smisao u prečesto potcijenjenom radu. Blistave trenutke priuštio nam je i gradski puhački orkestar iz Imotskog svirajući scensku glazbu skriven ispod kampanela sv. Duje. Izvrstan ukupni dojam uživljene pjevačke postave čini suvišnim prebrojavanje poneke drhtave note. Internacionalci su opravdali angažman: zvonki bugarski tenor Kamen Čanev kao Radames, moldavska mezzosopranistica Elena Cassian kao snažna Amneris te ponajviše talijanski bariton Carmelo Corrado Caruso kao izvanredni Amonasro. No, osobito vesele vrhunski nastupi domaćih snaga: od Vinka Maroevića i Luciana Batinića do sjajnog trolista Ivane Lazar kao anđeoskog glasa svećenice iza scene, Ivice Čikeša kao moćnog Ramfisa te Kristine Kolar čija je kreacija Aide bila jedan od kamena temeljaca trijumfa predstave. Iskusnim televizijskim okom Siriščević je čisto postavio scenske “kadrove” i njihove brze izmjene, a jedan od najljepših poteza bila je završna apoteoza Aide i Radamesa zamrznutih u hijeroglifskoj pozi za vječnost. Počast Aidi iz 1954. dao je i Dinko Bogdanić koregrafijom efektnih baletnih prizora, uključujući i crnčiće preuzete od Oskara Harmoša. Posebno dirljiv trenutak bilo je i podizanje festivalske zastave povjereno sudionicima prvog Splitskog ljeta: balerini Anči Mladinić, redatelju Anti Jelaski i primadoni Biserki Cvejić.
Uložiti novac od Ultre
Treba se nadati da je i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, koji je nakon govora ministrice Zlatar Violić otvorio festival, shvatio da ovakve predstave na Peristilu nikako ne mogu biti teret nego samo neizmjerni dobitak za kulturni Split. Ništa kontra Ultre. Dapače! Dio novca koji ostave partijaneri jedan turistički i kulturni grad treba ulagati u ovakav festival, blistavi odsjaj sjajne prošlosti i tradicije koja obavezuje.
>> Ova Aida je opera za razmišljanje, a ne samo za zabavu
Gospodine Pofuk; imali smo prilike vidjeti na HTV direktan prijenos ove predstave koja uopce nema reziju a ne da je rezija za pamcenje - da bit ce za pamcenje po nezamislivom diletantizmu i rezijskom neznanju; zborski pjevaci se krecu po pozornici kao da su na probi, tj. bez ikakvog aktivnog sudjelovanja u predstavi; Aida stalno hoda po rampi lijevo desno, tri kucna ogledala i palma unistavaju prizor Peristila i sve skupa podsjeca na daleku provinciju u kojoj se ne moze bolje jer se ne zna bolje, a baletni dio je vise nego sramotan. Mi hvala bogu u Hrvatskoj imamo vrhunske redatelje koji su profesionalci i koji bi ovako vazan projekt (60. Splitsko ljeto) uspjeli obiljeziti na dostojan nacin. Poznato je da pisete narucene kritike i intervjue za honorar, ali ovo je i za vas previse.