Stanujem u Laništu. Za one koji ne poznaju Zagreb: to je prvo novozagrebačko naselje na južnom ulazu u grad.
Kada smo prije desetak godina žena i ja kupovali stan, Lanište je tek bilo u izgradnji. Meni se nije dopao njegov pravilan, sterilan raspored, ali žena je za nas pronašla krasnih i izuzetno povoljnih pedesetak kvadrata, i protiv toga se nije moglo ništa. Podigli smo stambeni kredit, vezali ga uz švicarski franak te i danas stenjemo pod njim. Do danas dobili smo i troje djece, pa je stan izgubio i drugi svoj epitet: moja ga žena već dulje vrijeme odbija zvati krasnim dok joj pogled, kao kakva ptica slomljenog krila, svakodnevno leti kroz prozor – prema većim i ljepšim stanovima baš u zgradi prekoputa.
Radim u kiosku s brzom hranom. Takozvanom Sandwich-boxu. Kiosk se nalazi svega petstotinjak metara od naše zgrade. Ako se za radnog vremena samo malo nagnem preko pulta, kroz bočno staklo mogu vidjeti prozore svog stana. Ipak, odavno sam se prestao naginjati. Sada mi je više nego dovoljno da se svakog dana nakon posla moram vratiti doma. Srećom, već nekoliko godina radim uglavnom noću. Kada se nakon noćne smjene, ujutro poslije šest, ušuljam u svoj stan, tiho se zavučem u krevet i iz zamračene sobe ne izlazim čitavo prijepodne. Imunitetu koji mi daje noćna smjena tako zahvaljujem jedine preostale trenutke mira i spokoja u svom nekoć tako krasnom stanu (a i braku).
Posao u Sandwich-boxu zbilja nije naporan. Razrezati peciva, napuniti ih salamom, hamburgerom ili sirom, neposredno prije prodaje dodati željenu salatu i prilog – i na kraju sve zagrijati u mikrovalnoj. \"Izvolite, dobar tek Vam želim!\'\'
Do prije četiri godine radilo se samo danju. Kao pupčanom vrpcom bili smo vezani uz ritam izmjenjivanja nastave i odmora u obližnjoj srednjoj školi. Za velikih odmora k nama bi nagrnuo čopor gladnih i nestrpljivih tinejdžera, i to su bili iznimni trenuci kada je trebalo puno vještine i živaca da se čopor nahrani, a da se pritom ne izgubi glava.
Onda su u neposrednoj blizini Sandwich-boxa počeli veliki građevinski radovi. U sklopu priprema za organizaciju svjetskog rukometnog prvenstva, s druge strane naše ulice počela je izgradnja velike sportske dvorane, takozvane Arene. Ponukan najavama kako će dvorana biti polivalentna to jest kako će nakon rukometnog prvenstva zaživjeti kao poprište gotovo svakodnevnih kulturnih i sportskih događanja, gazda je odlučio zauzeti što bolju startnu poziciju: radno vrijeme Sandwich-boxa rastegnuo je kroz čitavu noć. Bio sam jedini koji se prijavio za rad u noćnoj smjeni. Već tada slutio sam da bi to moglo značajno pridonijeti očuvanju ostataka mog psihičkog mira.
Arena prekoputa počela je rasti doslovce pred mojim očima. Od početka sam bio fasciniran golemim betonskim lukovima koji su izniknuli kao njezin kiklopski kostur. I najmanji među njima bili su visoki preko trideset metara. Kada sam ih iz žablje perspektive svog kioska gledao kako se propinju u nebo, obuzimao me osjećaj sličan Guliverovu kada se našao u zemlji divova. Za razliku od novinskih članaka u kojima se autore dotičnog arhitektonskog rješenja prozivalo za megalomanstvo i nepotrebnu rastrošnost, ja sam se u prozračnu velebnost Arene zaljubio na prvi pogled. Nisam nimalo dvojio da su njezine ogromne betonske kifle mom Laništu napokon udahnule i život i dušu.
S primicanjem rokova dovršetka izgradnje, radnici na gradilištu postali su moji vjerni sudrugovi u noćnoj smjeni. Divovski reflektori osvjetljavali su mjesto gradnje s kojeg se i u sitne noćne sate razlijegala užurbana buka. Ubrzo se između betonskih lukova, do otprilike tri četvrtine njihove visine, kao fina paučina rastegnuo kvadratni plašt dvorane. Jednom natkrivena i iznutra osvijetljena, dvorana je između rebara svoje svijetlosive rešetkaste ograde zasjala kao kakav zarobljeni biser. Usred noći radnici su dolazili k meni na pauzu i, nalakćeni na visoke metalne stoliće, u polumraku žvakali sendviče i pili sokove te s distance promatrali svojih ruku djelo. Vidio sam da se i njima sviđa. Ali, znao sam da će oni nakon dovršetka izgradnje otići, na tko zna koje novo gradilište, dok ću ja u podnožju novosagrađene ljepotice ostati.
Dvorana je svečano otvorena krajem godine, a odmah početkom sljedeće u njoj je odigrano rukometno prvenstvo. Promet u Sandwich-boxu znatno je porastao. Nakon večernjih utakmica, što sretni, što razočarani, ali svakako gladni i žedni, navijači su zastajali uz kiosk i najmanje do ponoći naručivali sendviče, pivo i sokove te komentirali netom završenu tekmu. A kada bi se svjetla u dvorani naposljetku ugasila i Arena utonula u mrak, i zadnje noćne ptice odlijepile bi se od kioska i razišle se put svojih domova. Ja bih ostao pospremiti nered i pripremiti sendviče za jutarnju smjenu. Nakon svega, sve do pet ujutro, kada počinju pristizati prve jutarnje mušterije, preostajala su mi barem dva sata. Uz skute usnule Arene tako sam se ponovno, nakon desetak jalovih godina, prihvatio papira i olovke... i pisanja priča.
Rukometno prvenstvo je završilo, ali prognoze da će Arena ostati u gotovo svakodnevnoj funkciji obistinile su se. Grad je napokon dobio dvoranu koja može ugostiti baš sve velike sportske događaje, ali isto tako i najveće svjetske estradne zvijezde. Tako ona sjaji svake druge ili treće večeri – i ja u kiosku imam pune ruke posla. Gazda mi je u dva navrata čak povisio plaću. To, naravno, nije značajno usrećilo moju ženu: još uvijek nema šanse da se preselimo u veći stan.
U Areni – toj ljepotici koja mi tako često izazovno bliješti točno pred nosom – još nisam bio. Ni jednom. Priznajem, zapeklo me, negdje u dubini, valjda tamo gdje se nalazi duša – kada je u Arenu dolazio Sting, a onda i Sade... Čak sam razmišljao da zamolim kolegu da me zamijeni u noćnoj smjeni pa da se i ja, barem jednom, poslije koncerta, nađem s druge strane pulta. Gazda mi sigurno ne bi radio nikakve probleme. Ali, kada sam cijenu ulaznice pomnožio s pet, bilo mi je kao da me je netko polio hladnom vodom. Odustao sam od ekshibicije. Pobijedilo je moje odgovorno, realno ja.
Od kada sam to u sebi prelomio, život mi je lakši i ljepši. Svakodnevno se u svom Laništu krećem od zgrade u kojoj živim, preko kioska u kojem radim, do obližnjeg trgovačkog centra u čijem supermarketu redovito kupujem – pa onda opet natrag. I svakodnevno nekoliko puta zastanem, i dugo, dugo uživam u pogledu na Arenu. Ne muči me više želja da uđem.
Ponekad poslije posla odem do obližnjeg nasipa uz Savu pa iz daljine promatram svoj kvart. Ma, što kvart! Pogled mi se neprestano lijepi samo za Arenu. Lijevo od nje – sivilo zgrada u kojima se odvijaju životi slični mojem; desno od nje – crvena zgrada trgovačkog centra, čija intenzivna boja ne uspijeva prikriti njezine siromašne, bezlične linije.
Ali u sredini – veličanstveni lukovi Arene, koji su se vinuli oko kvadrata dvorane kao skamenjeni valovi! Ili kao jedna beskrajna radosna ola! Bez njih dvorana bi bila blijedi pravokutni oblik posve utopljen u sivilo kvarta.
Baš kao i moj život bez ovakvih priča.
