Nisam sklona planiranju. Nikad nisam ni bila. Znam što ću raditi pola sata, eventualno sat unaprijed, ali misliti što ćemo jesti za večeru i hoće li biti dosta mlijeka za kavu, već je izvan mojih mogućnosti. Prošlost su tek uspomene, a budućnost je neizvjesna. Naučila sam to davno dok sam još kao mlada nastupala u cirkusu, izvodila akrobacije na trapezu. U životu je sve rizik. Letiš zrakom, izvodiš vratolomije od kojih publici zastaje dah i dobro znaš da možeš pasti, ali o tome ne razmišljaš. Živiš u trenutku, postojiš tih deset minuta koliko traje tvoj nastup, a ostalo je nevažno. Već odavno ne nastupam, ali i dalje živim desetminutno. Zijevam, tjeram muhe, usitnjavam peršin, pijem vodu, perem zube, vodim ljubav – sve su to aktivnosti koje iziskuju jedva toliko vremena. Jedino su komarci i znojenje iznimka. Te dvije pojave, dva fenomena, uvijek na neki način zaobilaze moj desetominutni koncept i predstavljaju prijetnju tijekom cijelog dana. Mogu ih usporediti s ispadima bijesa svoga supruga. S onom stranom njegova karaktera o kojoj on ne želi slušati, kao što ni ja ne želim znati o onome što donosi sutra.
A kad legnem, san mi ne dolazi na oči.
Ujutro je sve isto: mlijeka za kavu nema, on je nervozan, sve je isto, a opet i nekako drukčije. Kao da se tijekom noći nešto promijenilo. Nestalo. Ja ne znam što, a njega i ne pitam.
Šutim i mislim: Zar sam ja jedina koja to primjećuje?
Znate li vi što o tom nestajanju?
Čini mi se kako je sve počelo onoga dana kad se ljeto stalo osipati nalik laticama jasmina, topiti kao led na suncu, a ja, naivna kakva već jesam, mislila kako to tako mora biti, sve se nekako nadajući da će prestati. Ali nije. Kažem, ne zabrinjavam se budućnošću, ali sam jutros, po onoj vrućini, ipak odlučila izvršiti svoju građansku dužnost i otišla na Policiju prijaviti početak nestajanja ljeta i zajedno s njim još nekih stvari i pojava.
Tamo su me ismijali.
Bezuspješno sam pokušavala objasniti onom ograničenom panduru kako nestajanjem ljeta završavaju razna događanja, primanja u članstvo EU, izložbe, koncerti, gužve i kolone turista te, ako se nešto ne poduzme, uskoro neće biti žamora i zvukova s kule i Ljetne pozornice, prekrcanih plaža, a ni vatrometa u lučici. Pogledao me kao da gleda kakvu ludu ženu, a onda nervoznim pokretom odgurnuo list papira što ga je imao namjeru ispuniti, zamolivši me da napustim prostoriju jer će me morati privesti.
Požalila sam se i susjedima, ali su oni odvratili kako takvo nestajanje njima apsolutno odgovara. U rujnu, s prvim kišnim danima, kad ljeto odsvira svoje, barem će moći spavati. Sad ne mogu zbog buke. Spavat će mjesecima. Do dočeka Nove godine. Zvuk otvaranja šampanjca i petardi će ih probuditi.
Kad sam kasnije išla kupiti mlijeko za kavu, prolazeći pored njihove kuće, primijetila sam da su nestali. I oni i njihova kuća. Po svemu sudeći ništa od slavlja.
Rekla sam suprugu što se dogodilo, ali me on uvjeravao da takvih ljudi nikada nije bilo u našoj ulici.
\"Kako to misliš nije bilo?\" pitala sam i ni okrenula se nisam, a već je i on nestao. Samo su papuče i novine ostale iza tako krupna čovjeka.
To nisam prijavila. A niti neću. Ako me tko pita, reći ću da je otišao na službeni put. Uostalom, tko bi me pitao? Nisam prijavila jer je već jedan drugi čovjek ušao u moj život.
No, slušajte dalje kako je to bilo.
Čekala sam ga svojih deset minuta, a kad je postalo jasno da se neće vratiti uzela novine, prolistala prilog \"Zdrav život\", a onda mi je pozornost privukao oglas: \"Djevojku ili ženu naglašenih bokova za brak traži muškarac, slobodan i kulturan, situiran, zaposlen. Volim cvijeće, narodnjake i duge jesenje šetnje s tobom.\"
Slutim, to što slijedi već je možda neka posve druga priča, prava jesenja romansa, a ovo je bila tek ljetna crtica koja će za redak dva nestati nalik ovim ljetnim danima, otopiti se kao led na suncu, ishlapjeti i ja polako klanjajući se publici napuštam pozornicu svjesna toga da je prošlost tek uspomena, a budućnost neizvjesna, odlazim jer mojih je deset minuta isteklo.
Svjetla se gase, klaunovi izlaze i opet više ničeg nema.
