Marijola, iz kreveta, kroz širom otvorena kućna vrata, gleda dvorište. Iako je osjajano tek mjesečinom, vidi svaki detaljčić, pa i pijetla koji se odnekud stvorio, kao da je doplovio nošen svjetlucavom mjesečevom prašinom. Gleda ga kako joj se prikrada. Nadignula je čelo kao da će nešto mudro upitati, ali ne izgovara ništa, nego dapače, podvlači se dublje pod pokrivač, do očiju, ispod kojega pritajeno škilji. Sve što se događa vidi, jasno da ne može jasnije: pijetao je rijetka perja, star kao i ona, primiče se korak po korak, oprezno, odsijeca glavom i nemirnim okom, koje se čini kao kugla u ležištu, i kao kakav istraživač istražuje ima li što jestivo, pa da u to nemilice kljucne oštrim kljunom. Zaustavio se u dnu kreveta, kod sandala, odmjerio ih i kljucnuo u remenčić, kao gujavica smotan. Odmah shvati da to u što je kljucnuo nije probavljivo pa ga otkljucne gadljivo. Kao da se rasrdio lepetne krilima, odrazi se nogama i naskoči u dno Marijolinih nogu. Ona mu osjeti težinu, uvuče se dublje u sebe. Vidi da je i pijetao uočio nju. Vidi kako krivi glavu, motri je jednim okom, izdiže kljun i kruti vrat. Gleda Marijolino okruglo oko, privlačno kao golemo zrno. Pokrivač je neravan, mekan i noge mu propadaju, što ga čini nestabilnim. Poslije svakog iskoraka lepetne krilima pa zastaje i gleda kako bi se uvjerio da je ono golemo zrno još pred njim. „Moje ti je oko zapelo za oko!\" cikne Marijola dok jednim okom motri pijetla, drugim nož, koji joj je nadohvat ruke. Hitne se i laktom udari u trenicu krevetka... „Usrani san!\" strese se od boli u laktu, zagledana u svjetlac sunčeve zrake što bljeska kroz otvorena vrata. Gleda, prizor je jednak onom u snu, samo nema pijetla. Još je jedna razlika: sada, budna, stvari ne vidi bistro. Bliže predmete donekle prepoznaje, dok one udaljenije vidi tek u obrisima. Nazire ih razlivene, kao u mutnom staklu. „Ma kako je ovo Bog stvorio?!\" pita se. „Kad sanjan, sve vidin, jasno i prijasno, da bi mogla konac u iglu utaknut, a kad se probudin, sliparan, moran sat primaknit prid samo oko kako bi odgonetnila koja je ura!\" Muči se dok ustaje.
„Kostoboljo, kostoboljo!\" jadikuje dok se pomaže s rukama i nogama, e da bi se premjestila iz ležećega u sjedeći položaj. Traje to podugo, a za to vrijeme stenje i puše dok manevrira i lijevo i desno. „Bogu fala, evo san!\" veseli se kad se konačno uspije odignuti. Sjedne, odmara se i moli. Onda se sagne i trlja bijele, mršave noge. „Kožetina i košćurine, i ništa više\", govori sagnuta, a sprijeda joj se spavaćica objesila i vide joj se smežurane, ispijene, davno osušene grudi. Dlanicama se oboči o rub krevetka i uspravi se. Časak čeka, da joj u noge uđe stabilnost, dohvati štaku pa krene pred kuću. Sjedne za kameni stol i upre oči onamo gdje bi trebao biti konopac za sušenje rublja. Ondje je, da se suši, sinoć objesila nekoliko kuhinjskih krpa. Vidi ih nejasno kako se njišu na laganu burinu.
„Maaarijolaaa!\" prenu je s ceste otegnut zov. To je glas putujućeg trgovca koji namirnice prodaje vozeći kombi po zaseocima. K njoj navraćaju jedino dvojica: taj trgovac triput tjedno i poštar jednom mjesečno. Danas joj je izniman dan, svakako svečan, jerbo je danas trinaesti u mjesecu, dan kada joj poštar donosi penziju.
Marijola ustane od stola, krene ususret trgovcu, dočeka ga na stazici što od dvorišnih vrata vodi prema kući. On joj pruži vrećicu, ona upita:
„Kol\'ko san dužna?!\"
„Koliko i svaki put!\" smije se trgovac.
„Eno ti, novci su u kući na stolu, uzmi.\"
Trgovac ode u kuću, uzme novac, onoliko koliko treba, vrati se pred kuću.
„Marijola\", govori joj, savjetuje, „ne valja ti tako. Vrata su ti uvijek otvorena, novčanik ne držiš na skrovitu mjestu, nego na stolu, vidljiv svakome. Mogao bi te tko pokrasti.\"
„Marijolu nema ko pokrasti!\", ona se smije, pa dometne: „Ti i poštar niste lopovi!\"
Kad trgovac ode, Marijola sluša tišinu. Sjeća se prijateljice Cvite, svoje vrsnice i najdraže drúge. I vazda vesele, nikada joj s njom nije bilo dosadno. Šest je godina prošlo da je završio rat, a od Cvite ni traga ni glasa. Marijolin muž i Cvitin muž, dvije budaletine, prije rata sagradili kuće kilometar od sela, u pustari. U Cvitinu kuću se nitko nije imao vratiti pa nije ni obnovljena, nego, eno je, zapaljena i razorena, čami prazninom, pa usamljena Marijola nema s kim krštenim porazgovarati se, nego se, kao sv. Franjo Asiški, nadmudruje s kokošima i s mačkom. Iznenada uznjuši. Prepoznaje, nešto se promijenilo u zraku. Burin zamukao naprečac, kao da ga je iznenadna sila zaustavila, zauzdala, postavila mu prepreku, ne da mu da puše, i nastao tajac. Nakratko nalegla tišina, postalo vruće. Onda se u dijelu vrta, onamo kod dvorišnih vrata, nešto pomaknulo. Kao da je netko nevidljiv prošao i svojom kretnjom poremetio mir. Zalelujala je prhka prašina, zametnula se i ukružila u tanak, sitan stupić. Vijorčić posavio lišće blitve. Minutu kasnije šum se oglasio i u granama koštele. Kad popotpuhnu jače, Marijola prepozna jugo. Domalo stalo pojačavati, a za pola sata nadimati se. Iznenadni naleti stali dizati prhku zemlju, nositi stare novine i najlonske vrećice... Lamatalo je platnom koje je Marijola razapela iznad stola da je brani od ugrije, cviljele su grane koštele, savijajući se i tarući jedna o drugu. Zavijalo je kroz prozore na katu, kroz otvore bez okna i škura, i klapala su klimava ogradna vrata. Kad udari postadoše nasilni, Marijola odšepa do konopca na kojemu su se sušile kuhinjska krpe i pokupi ih. Vraćajući se u kuću, osvrne se, zagleda se u nebo i nerado prizna onomu prognozeru u kutku:
„Svega mi, pogodi\' ćeš: \'oće, sva je arija od nje, kiša će.\"
Prije pada sela, njih desetak starčadi do zadnjega dana su otezali, tvrdoglavo uznastojali ne napustiti svoje domove. Onda, kad su se neprijateljski tenkovi bučeći spuštali niz padinu nadomak sela i pješadija nezaustavljivo nadirala, kada se smrt približila na puškomet, nije im preostalo ništa nego najnužnije potrpati u najlonske vrećice i dati se u bijeg. Potuljeni, zaklanjajući se iza ogradnih zidova, domogli su se krša. Ondje su se raštrkali. Skupinu u kojoj su bile njih dvije, Marijola i Cvita, presreli su vojnici s uperenim puškama. Negoslav Kolaš, pravoslavac iz Kamenice, Marijolina mater je bila iz kuće Kolaševih, izdvojio ju je, odveo je svojoj kući i spasio joj život. Cvitu su odveli. Šest je godina minulo, dan nije prošao da Marijola ne misli o njoj. Gdje se skrasila, je li živa? Oni koji su je odveli bili su znanci, ljudi iz susjednoga sela koji su i toga jutra u svojim kućama sa svojim ukućanima pojeli doručak, izljubili svoju djecu, pričali o običnim stvarima, možda su se i smijali prije nego su se pozdravili. Otišli su kao da idu u polje raditi. Jedina je razlika bila što su u ruci, umjesto motika i vila, nosili puške. Bili su velikodušni, dopustili su Cviti da se oprosti s Marijolom, da se zagrle i izljube prije rastanka. „Neće ti ništa\", Marijola joj je šaptala u uho. „Naši su to ljudi, znanci.\" Po oslobođenju, kada se vratila u svoju djelomično obnovljenu kuću, Marijola se raspitivala kod tih znanaca. Rekli su joj: ne pitaj nas, mi ništa ne znamo. Marijola se s Cvitom sastajala u snu. Sanjala ju je često. Svaki je put imala drugi broj godina: od razigrane curice do starice na umoru.
Marijola ispruži ruku i dohvati uru, vekericu, koja neumorno tiktaka na uzglavnu ormariću. Gleda, odgonetava, prepoznaje da će za koju minutu biti dva sata.
„Šat j\' reći da nema poštara?\" zabrinuto će.
U taj čas poštar se javi s dvorišta. Domalo stupi na kućna vrata. Nekako je čudno veseo. „Donosim ti tvoje mjesečno bogatstvo\", govori dok iz goleme poštarske torbe vadi novčanu uputnicu i novac, penziju iza pokojnoga muža.
„Metni tute, u takulin\", kaže Marijola. Pomuči se da posjedne na krevetac.
Poštar joj daje da potpiše. Ona škilji, nakrvljava glavu da vidi mjesto potpisa. Kad uspije, poštar potpisanu uputnicu vraća u torbu i, jednako kao trgovac jutros, opominje je: „Novac drži na skrovitu mjestu! Netko će te pokrasti!\"
„Marijolu nema ko pokrasti!\" ona uzvrati kao naučenu pjesmicu. I, svakako, smije se.
Nato poštar, i on se smije, iz torbe vadi bocu, litrenu, punu prozirne tekućine. Ne pita, nego iz kredenca uzima dvije čašice. Dok u njih toči, govori: „Poštara, kad ti donese nešto lijepo, red je ponuditi pićem. E, kako me ti nemaš čim... Ja znam da bi ti sada ovu rakiju htjela platiti. Nećeš! Ja častim tebe, da ti imaš čime počastiti mene! Jasno?\" kaže strogo, službeno. Zatim se kucne u njezinu čašu. Marijola se olizne, dugo nije pila nešto žestoko. Oklijeva pa odjednom sukne.
„Vidim, ide to tebi\", kaže poštar i ponovno natoči. Umjesto da ode, sjedne.
„Je li ti danas što neobično s mojim dolaskom?\" upita. „Ne pitaš se zašto sam zakasnio?\"
„E?\"
Poštar časak odšuti, kao da u mislima prevrće ono što mu se dogodilo, što mu je prouzročilo kašnjenje. Sudari se s Marijolinim i upitnim i zabrinutim pogledom. Privuče stolicu bliže krevetcu, kao da će tajnu odati.
„Postao sam djed\", reče.
„Enti miša!\" klikne Marijola. „Nali još po jednu!\"
U Marijolinoj izbi potraja kratko veselje.
Pri odlasku poštar napomene:
„Zakračunavaj vrata!\"
„Ovdje nema lopova!\" ne da se Marijola.
Kad poštar ode, pod Marijolin krov se opet uvalio nespokoj. Cijelo popodne jugo je valjalo oblake, nagonilo ih prema sjeveru. Marijola se nekoliko puta odgegala do kućnih vrata, ondje žmigala prema nebu koje se tamnilo od nagruhanih oblaka. Svaki put kad bi se vratila, činilo joj se da se u izbi gnijezdi sve veći mrak. Naposljetku je morala upaliti žarulju. Sjedila je zagledana u raskriljena vrata i slušala nerazgovijetno grgoljenje iz kutka kada je bljesnulo, silovito, i sekundu poslije opalio grom. U isto vrijeme ugasila se žarulja i onaj u kutku prestao je grgoljiti. Marijola je u strahu prednula, odmah se i prekrižila. Premjestila se na krevetac, zavukla se pod pokrivač. Omotala je i glavu, slobodne ostavila samo oči da može gledati u okvir otvorenih vrata, kroz koja je vjetar unosio prašinu i trunje. Sada je, gotovo u mraku, izvana slušala drukčiji šum. Nije to bio samo fijuk vjetra nego i šum oteščalih oblaka. Bučanje sveprisutno i postojano: iz mrkih oblaka sručio se pljusak. Nebo je stalo lijevati gustim curcima, kao kroz golemo sito. Kasnije, kada je zamukla halabuka vjetra i kiše, čulo se meko mrmorenje sitne kiše po limenu krovu kokošinjca. Milina za slušati i Marijola je najprije u sebi izgovorila izreku: „Na Svetoga Antu kiša, ujesen pune bačve vina\", a potom naglas dometnula dodatak: „Još punije ako Sveti Ante padne u nedjelju.\"
Marijola se iznenada probudila i zagledala u okvir prozora, u danje svjetlilo, ustala lakše nego drugih jutara. Kad je otvorila kućna vrata, zatreptala je očarana neobičnim sjajilom razlivene vedrine. Sve je bilo oprano i sve mirisalo svježinom nošeno reskim, jutarnjim burinom. Osjećala se rasterećeno, bez olova u nogama. Pokraj nje je projurio mačak, kao da progoni ustrašena miša. U ogradu se zaputila, zaboravivši na štake. Iz kokošinjca je pustila kokoši, u kapunjerama potražila jaja. Našla ih je toliko da je natrpala oba velika džepa na haljini. Na povratku je zadrhtala: od dvorišnih vrata, ususret, dolazila joj je Cvita. Na prvi pogled činila se mlađa nego prije šest godina, kada ju je zadnji put vidjela. Veselo se smiješila, ne pokazujući zbunjenost, kao da su se jučer rastale. Bila je u svečanoj haljini s uzorcima golemih suncokretovih cvjetova. Izdaljeg je prilazila veselo, poletno, kao kad je bila cura, ali kako se približavala, korak joj je postajao usporeniji. Kad je pristupila blizu, Marijola se zaprepasti. Zapazi da joj lice, kako joj se do tada činilo, nije cursko, ni gojno ni mladoliko, i da se svakim bližim korakom obličjem mijenja. Uoči bore po meku, pepeljastu licu, zamućene oči, prorijeđenu, sijedu kosu, pepeljaste obrve i tijelo iz kojega je davno nestalo mladosti. Marijola se toliko smela da se nije snašla, ni ruke nije raširila. Stajala je ukipljeno, pogotovo kada se iza Cvite pokazalo dijete, koje se do tada skrivalo iza njezinih skuta. Dijete suhonjavo, kose boje pepela, tanke i lagane koju je vijorio i neznatan burin. Marijola se većma iznenadi uočivši da je dijete rumenilom namazalo usne. Na trenutak pomisli da sanja, ali kad se Cvita oglasi glasom koji se ni poslije šest godina nije izmijenio, živnu, uvjerena da joj se prijateljica vratila. Istoga trenutka, obje ozarene jednako širokim osmijehom, našle su se u zagrljaju. Ostale su tako, čvrsto zbližene, cijelu vječnost i zbunjeno dijete se moralo izmaknuti. Strpljivo je čekalo da se njih dvije razmaknu, potom je reklo:
„Teta, ja sam Marijola!\"
Gore u visinama raspukli su se oblaci i s otoka vedrine lepezasto se prosule žute zrake mjesečine. Jedna je, kao da njome upravlja nepoznata sila, pronašla put do prozora i zabola se u Marijoline sklopljene vjeđe. Marijola se probudila. Pet minuta je zurila u zraku, nesvjesna gdje se nalazi. A kad je došla k sebi, zavikala je na Mjesec kao na dušmanina:
„Marš! Izbečija si se ka da imaš šta vidit!\"
www.vecernji.hr/kratkaprica
Čestitke na novom oblikovanju Portala VL-a, ali gdje su nestali komentari pod pričom?!