Ugledavši me s vrata izbezumljenu, Oliver je bez objašnjenja znao što mu je činiti. U hodu je skidao sako, zavrtao rukave bijele košulje, labavio kravatu i odlazio u smjeru koji sam šutke pokazala – kuhinje, kupaonice ili koje druge prostorije... Začas se mogao vidjeti jedinstven prizor. Najpoznatiji odvjetnik u gradu leži na leđima ispod sudopera i savršenom preciznošću uvlači prst u sifon iz kojeg ogavno smrdi i siplje crno. Na usnama mu osmijeh blaženstva.Nije to radio zato što smo bili siromašni. Moja profesorska plaća i prihodi njegova odvjetničkog ureda bili su više nego dovoljni za nas dvoje i naša dva sina. Živjeli smo komotno, neki bi čak rekli gospodski. Mogli smo zvati bilo koga da odčepi začepljenu cijev, promijeni osigurače, izvadi slomljeni ključ iz brave... Oliver nije dao. Ja, naravno, ni žarulju nisam znala promijeniti. Neuka sam i u tzv. ženskim poslovima. Jedva da u nuždi znam prišiti gumb. I to loše. Srećom, nije smetalo našoj ljubavi. Baš naprotiv.
Moj je čovjek imao sav potreban alat i jedva je čekao da ga upotrijebi. Meni nije padalo na pamet. Trebalo je međutim doživjeti Oliverov ushit zadatkom; što je bio zamršeniji, prljaviji, to je bio sretniji. Kada bi uz klokot otekla prljava vodurina iz zahodske školjke, njegovo se veselje prelilo na mene. Završilo bi burno, baš onako kako mora završiti između bespomoćne žene i stručnjaka za sitne kvarove.I tako je Oliver četrdeset godina bio moj suprug i moj hauzmajstor.Onda je iznenada umro. Prije toga malo je bolovao, a kratko prije toga našu je kuću, u gradu zahvaćenom ratom, pogodila bomba i ostavila nas da rodbinu u drugom, mirnijem gradu molimo sobičak. Djever je bio velikodušan. Otpustio je podstanara i nas četvero ušli smo u derutan stančić s malo stvari skupljenih iz ruševine i malo nade da ćemo se brzo domoći ušteđevine iz banke.
Moj muž tada je već bio toliko slab da nije izlazio iz kreveta. Htio je, ali nije mogao ustati da promijeni gumicu na slavini iz koje je voda tukla dan i noć. Meni to, začudo, nije smetalo. Od poslova i strahova nisam čula ono iritirajuće tup-tup-tup... Oliver jest. Tražio je da nekoga pozovem da otkloni kvar, a ja u novoj sredini nisam znala nikoga tko mi ne bi uzeo puno od ono malo novca što smo imali uza se. Neobično za mene, no snašla sam se sama. Na mjesto udara podmetnula sam staru rascvjetalu spužvu, skupljenu s hrpe odbačenih stvari bez reda zguranih u djevojačku sobicu. Vidim, smirio se od to malo moje inicijative.Oliver je zauvijek sklopio oči jednog ponedjeljka oko jedan poslije ponoći, a zadnje riječi bile su mu: „Tko će sada biti tvoj kućni majstor?“Dotukla me tuga. Tih dana oko njegova ukopa svi su bili vrlo uviđavni. Nudili su pomoć.„Reci što ti treba“, šaptao je djever ispred rake držeći me muški za lakat.„Nađi mi nekog za sitne kvarove po kući“, rekla sam, a on me pogledao kao da mu je brat taj čas ustao iz groba.Posljedice zlokobnog slijeda događaja postale su vidljive tri mjeseca kasnije. Crnu suknju i bluzu što mi je zaova darovala za pogreb sada sam mogla nositi jedino stegnute pribadačama. Osjetila sam ih kod svakog pokreta. Kad bih u crkvi kleknula za posvećenje, moj cvilež je izazvao prijekorne poglede dva reda klupa ispred i dva reda iza mojih leđa. Na groblju isto.Tako više nije moglo. I još nešto. Slavina u kuhinji postala je glasnija, a sudoper je zauzela hrđa. Neugodno mi je bilo djeveru Anti opet spominjati vodoinstalatera. Šutim, trpim, tumaram bespomoćna stanom pa me nešto goni u djevojačku sobicu. Vrata se mogu otvoriti tek toliko da prođe moje osušeno tijelo. Nekako dohvatim krajičak izblijedjela pokrivača i otkrijem singericu. Prva misao dokučila je djetinjstvo. Moja baka Kata imala je istu takvu, i kad me htjela naljutiti, govorila je: „Nju ću ja tebi ostavili u miraz. Da te naučim kako radi?“ Nije me privlačilo. Kata se smješkala: „Doći će vrijeme!“I došlo je. Prvi tečaj dobila sam od zaove Lucije. Onda sam polako sama, bez žurbe svladavala tehniku šivaćeg stroja i iz dana u dan postajala sve bolja. Štep je bio uredniji, a moj rad nogu brži i usklađeniji s iglom koja je besprijekorno nalazila rupicu gdje će uhvatiti konac iz špula s unutarnje strane. Vježbala sam na smiješnim iznošenim haljinama tko zna čije kćeri, majke, bake, dok se nisam ohrabrila prošiti rasparanu jastučnicu. Rezultat je bio dobar. Osjetila sam zadovoljstvo i prvi put istinski razumjela Olivera. Sada sam mogla suziti suknju a da ne pogriješim. Rasporila sam stari šav, izmjerila se i odrezala višak tkanine. Iglom i koncem označila sam liniju po kojoj će singerica ostaviti svoje čvrste simetrične tragove. S malo treme ali hrabro pokrenula sam je i nakon dva-tri zamaha nogom pjevala je kao u iskusne krojačice.
Negdje na pola puta prenula me zvonjava. Dečki su na fakultetu, nikoga ne očekujem, radije neću otvoriti. Drugi put zvono se oglasilo dugotrajnije i prodornije. Ustala sam, otišla do vrata i provirila kroz otvor. Nepoznat postariji muškarac, neugledno odjeven. Sigurno prosjak. Sad pogotovo neću otvoriti. Bešumno sam se odmakla, kadli začujem: „Gospođo Karmela, šalje me Anto. Reče da imate neki kvar.“
Širom sam otvorila oba krila, kao da ulazi ministar sa svim pomoćnicima. Žurila sam na mjesto zločina, a on za mnom.„Nije to ništa, sad ću ja izmijeniti gumicu i više neće kapati“, govorio je ovlaš spustivši torbu s alatom. Uho mi se raspametilo od zveckanja iznutra. Melodija me podsjetila na Olivera. Preplavio me ljekoviti mir. Dok sam se vraćala svom poslu švelje, s leđa me je sustigao savjet. „Ovaj kamenac lako možete skinuti octenom kiselinom. Moja ju je pokojna žena stalno koristila.“ Šumovi iz kuhinje kao da su podmazivali stopicu, klizila je tkaninom ne zastajkujući. Kada sam došla do ruba, a zvuk stroja utihnuo, otkrila sam da majstor stoji iza mojih leđa i promatra me.„Gotov sam!“Koliko će mi naplatiti? I malo će mi biti puno. Sekunde su prolazile, a ja nikako da izgovorim pravo pitanje.„Znate što?“ progovorio je prvi. „Hajde da se dogovorimo. Ja ću vama popravljati sve što bude trebalo, a vi meni suzite hlače. Smršavio sam otkako mi žena ne kuha. Vidim, spretni ste u tome.“
Ne čekajući moj pristanak još je dodao: „Eto mene skoro. Sada žurim, ostavit ću alat kod vas do sljedeće prilike. Imam drugi u autu.“
Sutra zorom donio je tri para samterica. „Druge neka čekaju dok ne završite ove“, reče suzdržano ne bih li prepoznala veličinu geste. I ode. Pakao sam vidjela s njegovim hlačama. Proklinjala sam lakomislenost prvog uspjeha, plakala sam i grizla se i šivala i parala i plakala i šivala i parala... Psovala sam kao kočijaš. Otkud sam mogla znati da je tako teško? Mjesec je prošao prije nego sam kako-tako zgotovila prvu pošiljku. Strah me uhvatio od druge. Pritajila sam se, a on se nije javljao. Prolazilo je vrijeme. Nekim čudom ništa se nije kvarilo, da naplatim makar akontaciju. Čak ni žarulja nije izgorjela.
„Sjećaš li se meštra što sam ti ga poslao za pipu?“, nekoliko mjeseci poslije podsjetio me djever na loše sklopljen ugovor. „Umro čovjek. Našli ga mrtvog, s ceduljicom: ‘Podići hlače’!“ Istodobno me obuzeše i žalost i ljutnja. Ali ne zadugo. Sa smiješkom pomilovah torbu s alatom pod svojim nogama, po navici zahvalim onom gore pa je vješto prebacim preko ramena. Žurim, nećete mi vjerovati, na treću hitnu intervenciju danas. Dobra sam, ljudi me traže.
Ako vam zatreba kućni majstor, moj broj je...
