Godine 1922. grofa Aleksandra Rostova izvode iz Kremlja i preko Crvenog trga odvode u hotel Metropol. Nakon što je boljševički sud zaključio da se grof nije pokajao, osudio ga je na doživotni kućni pritvor. I grof Rostov prihvaća svoj zatvor, a u hotelu Metropol prolaze desetljeća. Nakon pune 32 godine on uspijeva pobjeći.
To je roman “Plemeniti gospodin u Moskvi” Amora Towlesa, roman koji se uz brojne nagrade može pohvaliti i činjenicom da je omiljeno štivo Baracka Obame i Billa Gatesa. Roman je prošli tjedan stigao i pred hrvatske čitatelje, i to u izdanju Mozaika knjiga, a dok čitatelji diljem svijeta s nestrpljenjem čekaju prikazivanje serije koja je po njemu snimljena i čija je premijera zakazana za 2020. godinu, Amor Towles samo za čitatelje Večernjeg lista otkriva tko ga je i kako inspirirao na ovu neobičnu priču.
Priča je to koju je svjetska kritika ocijenila najboljim vodičem kroz Rusiju nakon Oktobarske revolucije.
„Plemeniti gospodin u Moskvi“ govori o ruskom aristokratu koji više od 30 godina živi u pritvoru u luksuznom hotelu. Odakle ideja za tako neobičnu priču i još neobičnije mjesto njezine radnje?
Više od dva desetljeća bavio sam se investicijama i zbog posla mnogo putovao. Svakoga dana sastajao sam se s klijentima u hotelima najrazličitijih gradova. Kada sam 2009., osmu godinu zaredom, stigao u hotel u Ženevi, prepoznao sam ljude koje sam tamo vidio i prethodne godine. Činilo se kao da nikada nisu ni otišli. U sobi sam počeo razvijati ideju o čovjeku zarobljenom u velikom hotelu. Razmišljajući o tome da on tu nije po vlastitom izboru, misli su me odmah odvele u Rusiju, mjesto gdje kućni pritvor postoji još od doba careva. U sljedećih nekoliko dana napravio sam skicu većine događaja za roman, a tijekom nekoliko sljedećih godina detaljno sam ih razradio. Tek sam se 2013. povukao s posla i počeo pisati.
Zbog čega vas Rusija toliko fascinira?
Teško da sam rusist – ne govorim jezik i nisam učio njihovu povijest u školi, a u zemlji sam bio svega nekoliko puta. No u svojim dvadesetima zaljubio sam se u pisce iz zlatnoga ruskog doba – Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja i Dostojevskog. Kasnije sam otkrio divlje i inventivne stilove ruskih avangardista, pjesnika Majakovskog, plesača Nižinskog, slikara Maljeviča i redatelja Eisensteina.
Prateći njihov rad, činilo mi se da svaki ostvareni umjetnik u Rusiji ima vlastiti manifest. Što sam dublje zalazio u idiosinkratičku psihologiju zemlje, to sam bio više fasciniran. Katedrala u Kazanu za mene je savršen simbol ruske mistike tijekom sovjetske ere. Sagrađena 1636. godine na Crvenom trgu, ona je jedna od najstarijih i najpoštovanijih crkava u Rusiji. Tijekom 1936. godine, kada su boljševici raščišćavali Crveni trg zbog vojnih parada i označavanja kraja kršćanstva u Rusiji, odlučeno je da se crkva sruši. Tada je Pjotr Dmitrijević Baranovski, arhitekt koji je nadgledao rušenje, tajno napravio detaljne crteže hrama i sakrio ih. Više od pedeset godina kasnije, kada su komunisti otišli s vlasti, Rusi su upotrijebili te crteže da bi ispočetka sagradili crkvu. Svaki aspekt ove povijesti mi je očaravajući. Sama Saborna crkva Vasilija Blaženog podsjetnik je na rusko nasljeđe – drevno, ponosno i pobožno.
Kroz uništenje svetog mjesta možemo vidjeti koliko nemilosrdni i bezosjećajni Rusi mogu biti. A onda, gledajući koliko su pažljivo restaurirali crkvu, uočavamo njihovu donkihotovsku vjeru da se djela prošlosti ne mogu izbrisati. I najvažnije da je u srcu povijesti pojedinac koji je mnogo riskirao pažljivo dokumentirajući ono što uništava iako su šanse da će biti ponovo sagrađeno u tom trenutku zaista bile male. Sovjetska era prepuna je kulturnih promjena i stoičkih heroja koji su u izolaciji stvarali usprkos vremenima u kojima su se našli, a zarad neke svjetlije budućnosti.
Ovo je vaš drugi roman smješten u prvu polovinu dvadesetog stoljeća. Očito je da vas posebno zanima taj period?
Moje interes za to doba nije odraz moje ljubavi prema povijesti ni nostalgije. Privlači me taj period jer je na neposrednoj udaljenosti od sadašnjeg trenutka. Dovoljno je blizu da djeluje poznato većini čitatelja, a opet dovoljno daleko da nitko nema osobno iskustvo o tim događajima. To mi daje slobodu da istražujem tanku liniju između nevjerojatno točnog i uvjerljivo zamišljenog.
Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli pri pisanju ovog romana?
Na početku sam mislio da je osnovni izazov kako zarobiti sebe, svog junaka i svoje čitatelje u jednu zgradu na trideset i dvije godine. Ali iskustvo pisanja pokazalo se sličnim onom u kojem se sam grof našao tijekom pritvora: hotel se neprestano otvarao preda mnom otkrivajući sve dublje aspekte života. Na kraju je mnogo veći izazov postala geometrija romana. „Plemeniti gospodin u Moskvi“ ima oblik dijamanta; od trenutka kada grof zakorači u hotel, narativ se polako otvara. U sljedećih dvjesto stranica tu su detaljni opisi ljudi, soba, predmeta, sjećanja i epizodnih zbivanja od kojih mnoga djeluju slučajna. A zatim, u drugoj polovini romana, narativ se sužava i svi se elementi prvog djela spajaju. Svi likovi, opaske i predmeti igraju ključne uloge u dovođenju priče do njezina zaključka.
Postoji li središnja tema knjige?
Iskreno se nadam da ne. Napisao sam roman, nemam esencijalnu poruku koju sam želio reći. Nadam se da sam stvorio umjetničko djelo koje je zadovoljavajuće kohezivno i sadrži bogatstvo slika, ideja i ličnosti koje mogu izazvati različite reakcije kod čitatelja, čak i kada ga ponovno čitaju. Zapravo htio sam skupiti gomilu svijetlo obojenih komadića stakla, ali umjesto da te komadiće sklopim u mozaik, želim da budu na dnu kaleidoskopa gdje će uz pomoć Sunčeve svjetlosti i ogledala stvarati određeni oblik koji čitatelj može promijeniti malim pokretom zgloba.
Što nam možete reći o neobičnoj strukturi romana?
Zaista je neobična, od početka grofova kućnog pritvora, poglavlja napreduju duplirajućim principom: jedan dan nakon uhićenja, dva dana kasnije, pet dana... pa tjedni, godine.
U sredini se ovaj princip okreće i ide od osam godina prije grofova bijega, zatim četiri... deset dana, pet dana, dva dana, jedan dan i konačno prolazak kroz rotirajuća vrata hotela. Iako čudna, ovakva struktura dobro služi priči i kroz nju dobijemo detaljne opise prvih dana grofova zatvaranja; zatim se krećemo kroz periode definirane karijerom, roditeljstvom i promjenama u politici; da bismo na kraju došli do neophodnih detalja dok se bližimo oslobođenju. Za mene je ovakav pristup veoma sličan životu.
Postoji li hotel „Metropol“ u Moskvi?
To je stvaran hotel, sagrađen u centru Moskve 1905. godine, koji i dan-danas radi. Suprotno onome što biste očekivali, hotel je bio oaza slobode i luksuza tijekom sovjetske ere, nalazi se odmah u blizini Kremlja, nekoliko ulica udaljen od središta tajne policije. „Metropol“ je bio jedan od malobrojnih dobrih hotela u Moskvi u socijalizmu i gotovo svatko poznat tko je posjetio grad, jeo je, pio ili spavao u njemu. Rezultat toga je da danas imamo mnogo zapisa o iskustvima iz prve ruke o životu u hotelu – i to od istaknutijih Amerikanaca poput Johna Steinbecka, Edwarda Estlina Cummingsa ili Lillian Hellman.
Jesu li neki od likova u romanu temeljeni na stvarnim ljudima?
Nijedan od glavnih likova nisam stvarao na povijesnim ličnostima ili ljudima koje poznajem. S druge strane, izabrao sam nekoliko situacija iz vlastitog života koje sam promijenio i uključio u roman. Na primjer igra s naprskom koju grof igra sa Sofijom potječe iz mojeg djetinjstva. Moja praprabaka, koja je doživjela stoti rođendan, bila je članica visokog društva u Bostonu. Kada bismo je moji rođaci i ja posjećivali, dočekivala nas je u salonu, a nakon ugodnog razgovora rekla bi nam da je u sobi skrila nekoliko naprstaka i da će svako tko pronađe jedan dobiti dolar – što je dovodilo do jurnjave po prostoriji.
Također, kada sam imao deset godina, bacio sam bocu s porukom u Atlantski ocean. Nakon nekoliko tjedana, kada sam se vratio kući s ljetovanja, dočekalo me pismo New York Timesa.
Ispostavilo se da je moju bocu pronašao Harrison Salisbury, urednik tih novina. Nastavili smo se dopisivati nekoliko godina i na kraju sam ga upoznao tijekom prvog posjeta New Yorku kada sam imao sedamnaest godina. Salisbury je bio u moskovskom uredništvu Timesa od 1944. do 1954. godine tako da nekoliko živopisnih detalja u romanu „Plemeniti gospodin u Moskvi“ dolaze iz njegovih memoara, a on se također pojavljuje pred sam kraj romana – njegov šešir i kaput grof ukrade da bi Amor Towlesse maskirao za bijeg.
Na kraju, situacija u kojoj temperamentna Ana Urbanova izbacuje svoju odjeću kroz prozor i odbija je pokupiti, da bi se po nju iskrala usred noći, scena je koja se odigrala između mojih roditelja ubrzo nakon vjenčanja. U stvarnosti moja majka je bila ta koja nije htjela pokupiti odjeću, a otac onaj koji je izbacio robu kroz prozor. Ostavit ću vam da pogađate tko se usred noći iskrao da je pokupi.
